Dora: U žiriju bi trebali sjediti ljudi koji vole Eurosong

U 80-im godinama prošlog stoljeća djeca su bila izložena oskudnoj količini «trasha» na malim ekranima. Od emisija koje su predstavljale paradu kiča i sumnjivog glazbenog ukusa gledatelji su mogli birati između folk parade, koja je išla iz beogradskog studija ili izbora za pjesmu Eurovizije, nakon kojeg bi jugoslavenski predstavnik nastupio na Eurosongu.

Folk parada nije dolazila u obzir. Ali, svake godine sam sa tetom Ljubom, ženom iz susjedstva koja me čuvala, gledala Jugoviziju, a potom Eurosong. Pristupale smo mu kao preslatkoj ružičastoj torti, koju jednostavno moraš probati. Ne znam na što sam se više navukla, na priredbu u kojoj glasanje predstavlja klimaks večeri, dozvoljavajući klađenje po pitanju pobjednika ili na glazbu, koja je bila šarolika varijacija pop glazbe, bez silnih scenskih efekata koji su kasnije došli u modu.

Ljuba i ja obavezno bi se kladile. Sjećam se kako sam je, vidjevši djevojku s gitarom koja je pjevala «Einbisschen Frieden», kasnije uvjeravala da će plavokosa Nicole pobijediti. Njoj su se uvijek sviđali neki dugokosi momci, što ne čudi ako se uzme u obzir da joj je Dado Topić bio najdraži pjevač. Tada sam imala 11 godina, odavno me već nije trebala čuvati, pa ipak sam još dolazila kod nje kako bismo zajedno gledale Eurosong.  Kad je Danijel Popović otpjevao Džuli, obje smo se složile da bi morao pobijediti, a idućih sam dana s mlađom sestrom u hodniku naše kuće uvježbavala koreografiju sestara Barudžija. Kad sam sedam godina kasnije sa Tatjanom Matejaš Tajči kao prateći vokal izlazila na pozornicu Lisinskog nadala sam se da Ljuba gleda naš nastup.

Došlo mi je da joj mahnem. Ni slutila nisam da će «Hajde da ludujemo» poslije «Džuli» biti vjerojatno najpopularnija pjesma koja je otišla na Eurosong s ovih prostora – uz dužno poštovanje prema grupi Riva.

Kao što znate, Dora se u subotu, nakon punih osam godina izbivanja, vratila na male ekrane.

Prijenos sam pogledala sama, moja kćer je prevelika da bi se na to dala nagovoriti. Trash kojem su današnje generacije na različite načine izložene primamljiviji je od Eurosonga, koji je benigna pojava. Ne utječe na tokove svjetske glazbene industrije, niti ima važnost kad završi. Međutim, za njegove poklonike diljem svijeta, Eurosong je puno više od priredbe, godina se mjeri od svibnja do svibnja, a buđenje počinje kada krenu nacionalni izbori pjesama.

Doru su ove subote gledali mnogi. HRT se potrudio oko PR-a i zagrijavanja atmosfere, prijenos konačno nije išao iz Kristalne dvorane hotela Kvarner ili sa Zagrebačkog velesajma, modernizirali su je i  uložili napor u produkciju. Sutradan su na kavi svi pričali o dojmovima, gledanost je vjerojatno bila visoka.

Koliko je virus iz djetinjstva ostao prisutan svjedoči činjenica da sam na Dori kao autorica sudjelovala pet puta, moje su pjesme izvodili razni izvođači, a jednom sam pobijedila, kada je Vesna Pisarović izvela pjesmu «Sasvim sigurna».

Tako sam na Eurosong otputovala kao autor, u Estoniji smo zauzele solidno 11.mjesto. Tek tamo sam  shvatila kolika je njegova moć nad  obožavateljima. Strani novinari i poklonici te priredbe, koji za njom putuju gdje god se održava, rekli su mi nešto što me iznenadilo. Tvrdili su da smo Vesna i ja trebale pobijediti godinu ranije, s pjesmom «Za tebe stvorena». Pitala sam kako znaju za tu pjesmu. U vrijeme kad internet nije imao niti približnu snagu kao danas, pratili su Doru i prognozirali koja od pjesama bi se najbolje plasirala. Ono što sam i sama osjećala, da bi ta pjesma doista bolje prošla na Eurosongu od one s kojom smo došli, rekli su tamo ljudi koji žive za Eurosong, znaju sve o hrvatskim predstavnicama i pažljivo prate Doru.

«Kod vas rijetko pobijedi pjesma koja bi stvarno trebala pobijediti.» –  začuđeno su dodali, pitajući me zbog čega je tako.

Kad bi se to događalo isključivo na Dori, svi bi potpisali da tako  ostane. Međutim, Dora odražava ono što se događa u društvu, da su rijetko prave osobe na pravom mjestu, da na natječajima rijetko pobjeđuju najbolji, da je sustav manjkav i protežira nepravdu.

Statua Ivice Propadala ponekad stvarno ode u prave ruke, kao što je to primjerice bila Doris Dragović s Marijom Magdalenom.

Možda je prije dvije godine Jacques Houdek bio najbolji izbor hrvatskog predstavnika na pjesmi Eurovizije, sa svojom neobičnom izvedbom pjesme «My friend». No, čini mi se dvojbenim da ove godine Hrvatsku predstavlja pjesma toliko nalik njegovoj. I nadam se da će se prije odlaska u Izrael mladi Roko ipak riješiti onih krila, koja su potrošena i na sceni već viđena.

Problem počinje u začetku, s formiranjem glazbene komisije koja bira pjesme. Tu komisiju trebali  bi sačinjavati ljudi koji imaju glazbeni pedigre i VOLE Eurosong. Tek onda bismo dobivali pjesme koje bi pristojno prolazile na tom natjecanju. Ukoliko u komisiji i glazbenim žirijima sjede ljudi kojima se ta vrsta glazbe ne sviđa, jer imaju posve drugačije afinitete, onda smo u startu kontaminirali selekciju.

Sa spomenutom pjesmom «Za tebe stvorena», koja se toliko sviđala stranim novinarima, nakon prijave na Doru Vesna i ja završile smo na mjestu rezerve. Komisija, sastavljena od «glazbenih znalaca», tu je pjesmu eliminirala. No, onda je Ivana Banfić povukla svoju pjesmu, jer joj nisu dozvolili da je izvede na engleskom jeziku (!), pa smo tako  upale na natjecanje. Na Dori se Vesna plasirala na visoko 4. mjesto, pjesma je bila hit i prodala njen album u zlatnoj tiraži.

Već na ovom primjeru je jasno da «oni koji drže do svog glazbenog ukusa pa se ne bave komercijalnom glazbom» ne bi trebali odlučivati na Dori. Trash zvani Eurosong mogu prepustiti onima koji ga vole i ne nastupaju s prezirom prema njemu.  Pogrešno je odlučivati o sudbini nečeg što ti se zapravo gadi. U protivnom su novci koje izdvajamo za tu glazbenu manifestaciju bačeni u vjetar, a za to nitko ne snosi odgovornost, kao primjerice u svijetu sporta.

Ovogodišnja Dora pokazala je da pjevačke zvijezde njihovi pratitelji na Instagramu ne doživljavaju kao pjevačice. Kad se održavala posljednja Dora Instagram nije postojao. Pokazalo se da možeš imati stotine tisuća pratitelja, milijune pregleda na Youtubeu, ali brojka ne pokazuje realno stanje stvari, jer pratitelji nisu isto što i obožavatelji. Da je svaki drugi pratitelj Lidije Bačić u subotu navečer glasao za nju, dobila bi maksimalan broj bodova publike. Pratitelji ne kupuju ulaznice, ne putuju preko pola zemlje da bi gledali koncert i ne glasaju. To su pasivni promatrači, a davanje lajka je besplatno.  Sudeći po broju pratitelja, mnoge bi pjevačice trebale imati velike koncerte u najvećim dvoranama. No, publiku u dvorane možeš privući samo pjesmom.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *