Hrvatska stvarnost (gora od lošeg romana)

Zamislite mladog hrvatskog pisca, u kasnim je dvadesetim godinama. U jednoj izdavačkoj kući mu je urednik, i sam poznat pisac, obećao da će pročitati njegov rukopis. Prošla su dva mjeseca. Kad je počeo gubiti nadu da će se ovaj ikada javiti, pozvan je na razgovor.

«Sjedi!»-kaže mu urednik.

Po njegovom izrazu lica teško je zaključiti čekaju li ga dobre ili loše vijesti.

«Kad si rekao da se radnja događa u Međimurju, mislio sam tko zna, možda je to novi Kristijan Novak. Međimurje je u modi. Ali ovo!!!» – rezignirano procijedi urednik vadeći iz ladice svih 280 uvezanih stranica na stol, pa ih s gađenjem odgurne od sebe.

«Mislite da stilski nije ujednačen?»-upita mladić, blijed kao krpa.

«Pusti stil! To se da dotjerati! Čuj njega, starija sestra ubila mlađu sestru i drži je u zamrzivaču punih 19 godina. Tu je otac koji u gostioni svašta priča, pa majka koja dolazi i odlazi, a glavna junakinja udala se ponovo. Njena kćer ima dečka. I nitko nikad u toj kući nije otvorio  škrinju, čak ni iz puke znatiželje. Kad policija dođe pretresti kuću, jer je majka prijavila nestanak svoje kćeri nakon punih pet godina, pazi sad, ne pada im napamet otvoriti škrinju, jedino mjesto gdje možeš držati tijelo!!!»

Mladić gleda u pod.

Sadržaj njegova romana, lišen stilskih figura, unutarnjih stanja likova, opisa pitoresknog međimurskog sela u kojem je magla gušća nego igdje na kugli zemaljskoj, zvuči kao čist amaterizam. Mladić duboko uzdahne. Urednik tada ustane i počne hodati po sobi.

«Glavna junakinja sve te godine priča neke nebulozne priče, kako je njena sestra u Parizu, pa je pronašla dečka, još je ljuta na roditelje. I jedino ona ima kontakt s njom, ali to nikome nije sumnjivo. I kada  prijavi da je bila žrtva pljačke, laže toliko loše da policija začas iznudi njeno priznanje. Ali priča o sestri – koja se samo njoj javlja – tebi i dalje ima smisla!!! I baš nitko u policiji tada se ne sjeti da je pritisne u vezi iskaza o sudbini njene sestre. Nego ti smisliš rasplet da je   sporedni lik, dečko njezine kćeri, slučajno otvorio škrinju. Da si mi bar dao nekog inspektora, koji je sposoban i pametan, intrigira ga gdje je, k vragu, nestala djevojka koja je s njim išla u školu? Pa valjda ju je još netko poznavao u tom selu, nekome je nedostajala! Inspektor stisne lažljivicu, unakrsno je ispituje s kolegom, igraju se stereotipno dobar – loš policajac i tako ona sve prizna. Ali ne, sporedni lik slučajno otvori zamrzivač, jer na tom zidu jedino nema keramičkih pločica! Ili previše troši struju, taj dio nije jasan.»

Mladić se trese. Samo što nije zaplakao.

«Možda da, po vašim uputama, pokušam prepraviti tekst?»-uspije predložiti dok urednik pripaljuje cigaretu.

«Ne. Ovo ide u smeće. Predlažem da napišeš novi roman! Neuvjerljivije od ovoga ne može biti. Treba nam suvremena priča, tema koja intrigira javnost. Nešto što bi moglo zanimati žensku publiku, a urbano i drugačije.»

Mladi pisac ode kući. Nije sve propalo, ipak je urednik prepoznao nešto u njemu, jer ne bi mu tek tako dao drugu šansu.

Kad je završio drugi roman, koji bi u javnosti trebao biti njegov prvijenac, osjećao se kao iskusan pisac. Prvi mačići se u vodu bacaju, pomislio je dok je pritiskao «send» na tipkovnici, uvjeren kako će ovoga puta urednik biti zadovoljan. Kupovao je parizer u dućanu pokraj svog ulaza, kad mu je zazvonio mobitel. Vidjevši urednikovo ime na zaslonu izjurio je iz dućana i sjeo na klupu u parku preko puta.

«Ti se šališ! Reci mi, molim te, da je ovo greškom došlo na moj mail!»

«Kako to mislite? Ne razumijem…»- izgovorio je prestrašeno.

«Otac je zlostavljač koji tuče ženu pred djecom i prijeti teti u vrtiću da će je ubiti. Sve se događa u metropoli. I on završi u zatvoru, u Gospiću. Ali i dalje dijeli skrbništvo nad djecom, jer nitko u Centru za socijalnu skrb majci nije rekao da ima pravo tražiti isključivo skrbništvo. Svi je uvjeravaju da njen muž ima roditeljsko pravo i da djeca moraju ići posjećivati oca u zatvoru. I pazi sad – ti mene stvarno smatraš idiotom – ta majka treba ići u bolnicu, na operaciju, a nema kome ostaviti djecu, pa Centar za socijalnu skrb predloži nesretnoj ženi da djecu dođe čuvati otac zlostavljač, kojeg puštaju iz zatvora. Dok ona leži u bolnici on se napije i pretuče na mrtvo ime svoju maloljetnu kćer! Pa dobro, jesi li ti normalan?»

«Ali mislio sam doraditi još malo, ovo je prva verzija…»

«Iskreno, tebi treba psihijatar, a ne urednik! Znaš kad sam to shvatio? Kad djevojčica moli oca da je ne tuče, pa utrči kod susjeda po zaštitu, a ovaj pobjegne! Dakle, ne samo da su grozne institucije, na to smo već navikli u radovima hrvatskih autora. Ali gde je tu vjera u malog čovjeka? Postoji li u tvom bolesnom mozgu netko normalan, netko tko stvarno radi svoj posao, tko ima razvijen osjećaj za bližnje? Postoji li neki pozitivac, osim ove nesretne majke? Ti imaš problem s autoritetima. I sa vlašću. I nemoj se više javljati! Predlažem da se počneš baviti pisanjem scenarija, jer dijalozi ti nisu loši. Sve drugo je….umobolno!»

Mladić je dugo sjedio na klupi. Prodavačica je njegov parizer prodala nekom penzioneru. Prošla ga je glad, pa je ustao i bezvoljno krenuo prema svom ulazu. Ušavši u stan, sjeo je i mahinalno upalio televizor. Vrteći kanale, sjetio se da je urednik pohvalio njegove dijaloge.

Možda bi mogao pokušati s nekim scenarijem. Treba mu poticaj, nešto realno, priča koja drži vodu. I tada bi mogao raspisati scene i dijaloge. Likovi zapravo nisu problem, ukoliko imaš dobru priču.

Odlučio je pogledati novu domaću seriju; urbanu, dinamičnu, modernu. Špica je mirisala na uspjeh. Već u prvim kadrovima shvatio je da su produkcija i režija izvanredne. Mlada i nepoznata plavokosa glumica paralizirala ga je svojom pojavom. Iako je pametna i cinična, u vezi je s bogatim mafijaškim sinom koji je maltretira. Na prvi pogled je antijunakinja, pa ipak je gledatelju stalo do nje. I kad njen dečko dođe u njen kvart, toga dana ga je zatekla s drugom, pa su se posvađali, dva muškarca i jedna žena, stranci koji se te noći slučajno zateknu na istom mjestu, kad je on počne tući – priskoče joj u pomoć. Zlostavljač je istreniran i jak, ali oni ga zajednički ubiju. Riskiraju svoje živote, obitelji, karijere i ugled na tom parkingu, kako bi pomogli nepoznatoj djevojci. A onda se u priču upliće pametna, ambiciozna i radišna policijska inspektorica.

Mladić nervozno ode do wc-a. Od napadaja tjeskobe morao se pomokriti. Zbilja je izopačen. Iskrivljeno vidi hrvatsku stvarnost i ljude, nepravedan je prema policiji i Centru za socijalnu skrb, dobro da nije prozvao ministricu za obitelj da daje nerazumne izjave. Nema pojma kako kod nas prolaze žrtve obiteljskog nasilja. Možda je psihotičan, sijevnulo mu je u glavi. Urednik je, uostalom, spomenuo psihijatra. Grozničav i iscrpljen ukucao je u tražilicu broj hitne psihijatrijske službe. Samo da mu se netko javi.

 

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *