I zakašnjela istina je važna: žrtve uvijek imaju pravo ispričati svoju priču

25.6.2009. umro je Michael Jackson. Iako je njegova smrt bila iznenadna, činilo se logičnim da umre na dan kad sam sa svojom generacijom slavila dvadesetu godišnjicu mature. Naše suočavanje bilo je konačno priznanje da smo sredovječni ljudi čija je mladost zapisana u sjećanju kojeg smo te večeri rekonstruirali, spajali i lijepili, svjesni da je na drugom kraju svijeta upravo preminuo čovjek čije su nas pjesme pratile kroz život.
Negdje poslije večere zazvonio mi je mobitel.
«Mama, umro je Michael Jackson!»-uznemirenim glasom rekao je moj tada četrnaestogodišnji sin.
Tada sam shvatila da sam ga nekoliko godina ranije do te mjere inficirala njegovom glazbom da on istinski tuguje, iako za njegova života Michael Jackson nije izbacio nijednu spomena vrijednu pjesmu.
Prošlog tjedna pogledala sam dokumentarac «Leaving Neverland» u kojem je seciran Michael Jackson kroz priču dvojice muškaraca koji su u dobi od 14 godina, po njihovim iskazima, Jacksonu prestali biti seksualno privlačni. Seksualnu vezu započeo je s njima kad su imali samo 7 godina.
Film je razoran i nema milosti prema gledatelju. Svjedočenja dvojice mladića, danas očeva, njihovih supruga, braće i sestara, a posebno njihovih majki, daju cjelovitu sliku, koja je bolna i uvjerljiva.
Slušajući te ispovijesti postaje nam jasno da su upoznavanjem najveće svjetske zvijezde bili oduševljeni svi članovi obitelji, osim očeva, koji su ostali nevidljivi i napušteni, kao što je svojevremeno Joe Jackson, otac Michael Jacksona bio odbačen kad je ovaj došao na vrhunac svoje popularnosti.
Istovremeno, gledatelju je jasno da su se obitelji žrtava raspale i da su te majke prestale to biti u očima svoje djece. Bilo je potrebno da odrastu kako bi shvatili da nije normalno da majka, pod bilo kojim okolnostima, da dopuštenje da njen sedmogodišnji sin spava u sobi s odraslim muškarcem, bez obzira na njegovu slavu, imidž Petra Pana, priču kako je njihov prijatelj ili da nije imao djetinjstvo, pa to pokušava nadoknaditi. Dva mlada čovjeka teško optužuju Michaela Jacksona za pedofiliju, detaljno pričajući o složenom odnosu kojeg su imali s njim, ali iznoseći svoje priče oni još teže terete svoje majke. Nameće se dojam da bi prije oprostili Jacksonu nego njima, jer bolnije je prihvatiti da te iznevjerila majka nego prijatelj.
Jeste li gledali film «Bruno»?
Postoji scena u kojoj austrijski stilist u Americi organizira dječju audiciju za filmsku ulogu. Pita pojedinačno očeve i majke imaju li njihova djeca problem s pčelama, osama i stršljenovima, na što jedna od majki odgovara da njena kćer nema nikakvih problema s njima. Potom je pita može li njena kćer u tjedan dana smršavjeti 4 kilograma, a teška je ukupno 13 kg? Nakon par sekundi razmišljanja žena koja sebe smatra majkom složi se s njim da, ukoliko ne bude išlo drugačije, dat će je na liposukciju.
Dokumentarac o Michaelu Jacksonu priča je o objektifikaciji djece od strane roditelja. Djecu se može kao stare krpe baciti preko ograde balkona na Pagu, može ih se s 5 godina starosti svakodnevno tjerati na težak fizički rad i tući remenom kao što je to radio Joe Jackson, koji se od sve svoje djece najviše iživljavao na najmlađem Michaelu i može ih se gurati na takmičenja u plesu i u reklame za Pepsi, a nakon toga dozvoliti da tjednima spavaju u krevetu s odraslim čovjekom koji glumi Petar Pana. Objektifikacija djece je vrlo raširena, u velikoj mjeri normalizirana i ima svoje hard i light pojavnosti, a izvire iz osjećaja da je roditelj vlasnik djeteta i da uvijek zna što je za njega najbolje. Joe Jackson je do smrti tvrdio da je bio strog i tukao svoju djecu, tjerao ih da satima održavaju glazbene probe i da rade teške fizičke poslove, nije im dozvoljavao druženje s drugom djecom – kako bi ih sačuvao od zatvora i droge. Sve je to radio za «njihovo dobro».
Kada su prve optužbe na račun Jacksona izašle u javnost, bila sam sklona vjerovati da su istinite. Dovoljno je pogledati što je tijekom života učinio sebi i svom licu, da bi se razumjelo kako je Michael Jackson bio osoba koja suštinski nije voljela ni prihvaćala sebe. Toliko fizičke agresije vlastitom licu i identitetu ne može nanijeti psihički stabilna osoba. Problem s poremećajima ličnosti, kao i s pedofilima, je u tome da su na površnoj razini, u kontaktu i ophođenju zavodljivi, šarmantni, karizmatični i zanimljivi. Iako sam štovatelj glazbe Michael Jacksona, optužbe na njegov račun nisu me iznenadile.
Ukoliko budete imali snage pogledati film do kraja, postat će vam jasno zbog čega Wade i James na prvom suđenju protiv Jacksona nisu mogli reći svoju priču, nego su svjedočili u njegovu korist. Ljudi su skloni osuđivati žrtve pedofilije, kao i žene koje su žrtve fizičkog nasilja. Zbog čega nisu odmah ispričali istinu? Sigurno je sve to zbog novca. Zašto ga ne ostavi, pitanje je koje postavljaju kad je u pitanju fizički zlostavljana žena. Opet je razlog novac. Osuđivati je uvijek bilo lakše nego razumjeti. Kad ste u patološkom odnosu, on nikad nije sazdan samo od pedofilije ili samo od zlostavljanja. Puno je nijansi koje su vanjskom promatraču nevidljive, a koje žrtvu drže zarobljenom.
Žrtve uvijek imaju pravo ispričati svoju priču, jer i zakašnjela istina je važna. No, jednako je važna reakcija javnosti na film, a ona je, nažalost, «black or white». Najveći fanovi deklariraju se i po hrvatskim medijima da za njih on nikada neće biti pedofil. U inozemstvu prijete smrću žrtvama koje su progovorile. Na drugoj strani, radio postaje u inozemstvu brišu njegove pjesme s play lista. Serijal Simpsonovi izbrisao je epizodu s njim, Drake je iz svog repertoara izbacio pjesmu Michael Jacksona. I jedno i drugo ponašanje predstavlja recikliranje nasilja. Negirati pravo žrtava da ispričaju svoju priču ponovno je iživljavanje nad njima. Brisanje ili prestanak izvođenja pjesama koje je napisao nepravedno je prema Jacksonu i prema ovom svijetu, koji je trebao njegove pjesme. Ljudskoj je prirodi jako teško prihvatiti da netko istovremeno može biti genijalan glazbenik, koji je svojim radom učinio svijet boljim mjestom i pedofil, koji je oštetio i zauvijek promjenio živote mnogih ljudi. Zbog toga radimo rascjep, branimo se od težine te spoznaje, pa negiramo jedno ili drugo. Billie Jean će uvijek biti genijalna pjesma. U pjesmi «Man in the Mirror» čujem čovjeka kakvim je želio biti. Možda nije mogao promijeniti sebe, ali je glazbom mijenjao nešto u nama. Odričući se njegove glazbene ostavštine, negiramo činjenicu da je bio ljudsko biće i da je bio umjetnik. Kao čovjek vjerojatno je podbacio, kao glazbenik nije. Bez obzira što napisala, jednima će nakon ovog filma on biti samo odvratni pedofil, drugima bezgrešni umjetnik. Za mene ostat će izuzetan glazbenik koji je imao mračnu stranu i, privatno, vjerojatno, uništio mnoge živote. No, sigurno neću mijenjati stanicu čujem li na radiju njegovu pjesmu.

Sviđa ti se ova kolumna? Nađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *