Kako voljeti sebe?

Prije nekoliko tjedana napisala sam da voljeti sebe nije nimalo sebično. Taj tekst izazvao je mnoge reakcije, dobila sam brojne poruke, među ostalim od jedne čitateljice koja je odlučila izaći iz sedmogodišnje toksične veze. Dugo je promišljala i skupljala snagu za taj čin, na koji su napokon potaknule moje rečenice.

No, jedna je čitateljica ostavila ovakav komentar: „Molim vas, pomozite mi, kako ću voljeti sebe? Kako preskočiti desetljeća zapostavljanja, stvaranja osjećaja manje vrijednosti i vrednovanja isključivo muškaraca? Kad ti se, prije nego što se rodiš, kaže ”aaa, to je žensko”, kad ti rođena majka kaže ”to nije za tebe, za brata je”… Namjera je dobra, ali problem je predubok da bi ga se moglo riješiti pukom odlukom: ja volim sebe. Kako to oživotvoriti, unatoč i usprkos!?“. Shvatila sam da je njeno pitanje na mjestu i da zaslužuje barem kolumnu, iako opseg i dubina teme zapravo zahtijevaju knjigu.

Druga čitateljica, pročitavši njen komentar, odlučila je dati svoje viđenje. „Ovdje nitko ne priča o revolucijama, krenite polako, iz dana u dan, ugađajte sebi sitnicama, poklonite si kavu s prijateljicama, ali na toj kavi se zabavite i pričajte o veselim temama. Smijeh je lijek, poklonite si opuštajuću masažu, odvojite 10 minuta u danu za sebe, pročitajte dobru knjigu. Gnjev koji nosite u sebi istresite na vreći za boks. Mijenjajte svoj stav prema sebi, hitno! Odbacite desetljeća i krenite ispočetka, nikad nije kasno.“

U njenom odgovoru ima puno dobrih savjeta. Međutim, u njemu se , u dijelu koji kaže: odbacite desetljeća i krenite ispočetka – krije revolucija. Svi mali koraci koje je navela dobri su i potrebni svakoj osobi. Oni znače brigu o sebi. Međutim, da bismo istinski voljeli sebe, potrebno je da BUDEMO SVOJI, u emocionalnom smislu. Procesi kojima dolazimo do sebe separacija i individuacija. Započinjemo s njima u prvim godinama života, a u genitalnom stadiju, koji počinje nakon 12. godine života, u pubertetu i adolescenciji,  potrebno je da se osoba u konačnosti separira. Što to zapravo znači?

Odrasli smo pod utjecajem naših primarnih skrbnika, najčešće majke i oca. Oni su imali svoje emocije, stavove, vrijednosti i očekivanja koja su godinama reflektirala prema nama. Jedno od njih dvoje uvijek je bilo dominantnije. Sudeći po komentaru čitateljice koja kaže da ne zna voljeti sebe, rekla bih da je dominantna osoba bila majka. Majke su čudo. Odrade tako velik posao. Postave nas na noge, žrtvuju se, daju nam svoje strpljenje, vrijeme, pažnju i ljubav. Ovisni smo o njima, usađuju u nas, dio po dio, svoj svjetonazor i očekivanja. Roditelji koji nisu dominantno i nametljivo raspoloženi daju nam dozvolu da se tijekom puberteta i adolescencije od njih konačno separiramo, emocionalno odvojimo, postanemo ljudi s vlastitim stavovima, osjećajima i željama, sa zrelim identitetom. Međutim, postoje oni koji ne dopuštaju da se taj proces dogodi. Zbog toga su nam u pubertetu tako potrebni ljutnja i pobuna, oni nam omogućavaju da roditelje više ne idealiziramo – kako bismo se lakše od njih odvojili. Jako su posesivne uglavnom majke. Emocionalna separacija nema veze s fizičkom. Ako je nismo na vrijeme odradili, možemo otići i na kraj svijeta, ali to ne znači da smo postali svoji, da smo emocionalno odvojene, separirane individue koje prepoznaju i poštuju svoje potrebe i osjećaje te koje se brinu o sebi. Tek djelomično separirane od svojih majki,kćeri žive život slijedeći majčin unutarnji program i zahtjeve. Ne ugađaju sebi i svojim željama, nego čine ono što će zadovoljiti nju. Suočene s nekim izborom, odabiru učiniti ono što bi odobrila mama – svađajući se i vodeći unutarnje razgovore s njom u svojoj glavi, jer imaju i svoju viziju, ali za provođenje nemaju hrabrosti ni snage. Tako su upisale fakultet koji odobrava, pronašle supruga po njenoj mjeri, odgajale djecu onako kako je ona smatrala da treba. U simbiotskom odnosu, u kojem se ne zna gdje završava mama, a započinje kći, nema individualnosti, pa samim time nema ni ljubavi prema sebi. U takvom odnosu nismo spremni ni za punu bliskost s partnerom, jer smo emocionalno već zarobljeni u jednom odnosu. Da bi se oživotvorila ljubav prema sebi, kći mora, baš poput države koja traži neovisnost, odrediti svoje teritorijalne granice i reći: stop! To su tvoji stavovi i razmišljanja, tvoj svjetonazor, tvoje emocije! Tvoj život koji si odabrala! Ja imam svoje osjećaje i razmišljanja, svoj pogled na život! To je prihvaćanje uloge neovisne osobe, početak konstantnog identiteta, kojim se stječe sposobnost za samorealizaciju, samodokazivanje u radu i u ljubavi.

Tek kad se pozitivno razriješi proces separacije i individuacije, može se govoriti o početku ljubavi prema sebi. Do tad, možemo ići na kave s prijateljicama i čitati dobre knjige, ali ako radimo posao koji ne volimo, jer se taj odabir od nas očekivao, i živimo u braku u kojem nismo sretni, ali je suprug baš po ukusu naših roditelja, i ako nam za obiteljskim stolom netko drugi donosi odluke dok mi poslušno klimamo glavom – nema govora o ljubavi prema sebi! Nema te šetnje niti masaže koja će ublažiti posljedice života koji smo skrojili živeći prema očekivanjima drugih ne upitavši se nikad: kako bi bilo da sam stvarno birala ja? Emocionalna separacija može se dogoditi u bilo kojim godinama, ali prilična je šteta ako se ne dogodi bar u četrdesetima. Usuđujem se reći da je velik broj takozvanih „kriza srednjih godina“ nastao kao posljedica toga što su se muškarci i žene uspjeli konačno separirati od svojih roditelja. Kao gospodari vlastitog života odlučili su promijeniti ono što im nikad nije odgovaralo jer nisu razlikovali vlastite potrebe od roditeljskog glasa koji je u podsvijesti najsnažnije odjekivao.

Ako vam majka kaže „to nije za tebe, za brata je“, to je samo njen stav, koji se uvijek može odbaciti. Štoviše, možete reći: svoju djecu neću dijeliti prema spolu. A možete, kao žena koju poznajem, tužiti brata kod podjele nasljedstva i tražiti svoj nužni dio. Tako se voli i poštuje sebe. Nakon toga možete na kavu s prijateljicama i opuštajuću masažu, koju ćete trebati jer će vas mnogi osuditi zato što ste se usudili boriti za sebe. Ljubav prema sebi znači i da se nećemo uvijek sviđati drugima. Važno je da se sviđamo sebi. Život proveden u nastojanju da se sviđamo drugima, čineći ono što odobravaju, siguran je put u frustraciju, nezadovoljstvo i stres.

„… i onda te nešto promijeni. Shvatiš da ne možeš biti onaj čovjek od jučer, a ne znaš koji ćeš biti sutra. Naposljetku uvidiš da je vrijeme da počneš misliti na sebe jer si negdje davno zaboravio na to“, citat je Meše Selimovića koji mi je poslala 48-godišnja prijateljica, koja se nedavno emocionalno separirala od svoje mame.

Želim vam sretnu novu godinu, punu ljubavi prema sebi!

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *