Nova ovisnost: društvene mreže i ‘lajkovi’

Došao je i taj trenutak; u razgovoru sa svojim sinom shvatila sam da
me je «proguglao». Vidio je kakve sam intervjue davala, pročitao je
naslove i objave, pregledao fotografije. Ono što je jednom objavljeno
na internetu, uvijek se tamo može pronaći. Izvukla sam se s
prolaznom ocjenom.
Srećom nismo prijatelji na Facebooku, jer društvene mreže također
sve pamte. Na Facebook sam prvi put došla 2010. godine, zatečena
činjenicom da većina mojih poznanika tamo provodi dobar dio dana.
Pronašli su nekadašnje školske prijatelje, dopisuju se s rodbinom
koja živi u dalekim zemljama, flertuju sa starim ljubavima. Bilo je to
doba nevinosti Facebooka, kada su ljudi uglavnom uočavali njegove
pozitivne strane.
Onda sam blokirala svoj profil. Tome je pridonijela činjenica da sam
pisala svoju prvu zbirku priča, a kada ste u procesu pisanja, sve što
donosi distrakciju je neprijatelj. Tako je i Facebook postao neprijatelj
koji oduzima dragocjeno vrijeme i tjera me da sjedim dulje nego
inače. Vratila sam se 2015. godine. Otvorila sam privatni profil, u želji
da na njemu budem povezana s ljudima koje poznajem. Nakon samo
nekoliko dana iznenadio me poziv novinarke jednog portala, koju
poznajem dulje od dvadeset godina, s pitanjima o mojoj objavi, koja je
izašla prije dvije minute. Čemu ova pitanja, premišljala sam u sebi.
Želi objaviti moj post kao vijest na portalu, pojasnila mi je. Tako to,
dakle, sad funkcionira. Doba nevinosti Facebooka je završilo. Više mi
se neće javiti prijateljica koji živi u inozemstvu, a s kojom sam nekad
išla u osnovnu školu. Moje će objave prenositi portali, stavljat će na
njih svoje naslove, izvrtati im smisao, povećavati čitanost i broj
klikova – jedino što sa mnom neće podijeliti svoj honorar. I tako moj
privatni profil uglavnom postoji da bih mogla imati javni, na kojem

se obraćam javnosti, a ne «prijateljima», kojih na Facebooku ima vrlo
malo. Prijatelji se nalaze u Whatsapp grupama i iza brojeva na
mobitelu koje možeš nazvati u bilo koje doba.
Iako u sebi imam čvrsto postavljenu granicu do kud želim ići s
objavama iz svog života, često se upitam treba li mi Facebook i
svakodnevno mi malo nedostaje da oba profila ugasim. Kad god mi je
bilo istinski lijepo u stvarnosti – nisam imala potrebu fotografirati se
i objaviti to na njemu. Objave stavljam naknadno, kad lijepi trenutci
već prođu.
U međuvremenu, događale su se čudne situacije. Postoje oni čije vam
objave Facebookov algoritam stalno izbacuje, a koji ostavljaju lajkove
i komentare. Vremenom povjerujete da ste prijatelji samo s njima,
ostali kao da ne postoje. To je opasna obmana. Jednom sam na cesti
susrela poznanika.
«E, kako ti je zgodan sin! Sliči na tebe.»-rekao mi je u prolazu.
Bila sam iznenađena. Davno mi je poslao zahtjev za prijateljstvom, ali
kako baš nikad nije nešto lajkao niti komentirao, zaboravila sam na
tu činjenicu. Međutim, on moje objave prati, pa je vidio jedinu
fotografiju mog sina koju sam dotad objavila. Ta me pomisao zgrozila
više od poziva novinara koji će mi reći da žele prenijeti nešto što sam
napisala, jer njegovo je ponašanje nalik na uhođenje, a to nije isto što
i praćenje.
Društvene mreže, htjeli mi to priznati ili ne, promijenile su naš život i
poimanje svijeta. Počeli smo vjerovati da smo zanimljiviji nego što
jesmo. Svi bi htjeli imati pratitelje i dobivati lajkove. Vrištimo na
njima da smo tu, da postojimo, kao i to da su nekad postojali ljudi koji
su nam bili važni; obavještavamo mahom nepoznate ljude o svojoj
djeci i životnim događajima, uvjereni da je nekome stalo. Naša želja

da drugima budemo važni otišla je predaleko, ali to nije vidljivo na
Facebooku, koliko na Instagramu. Facebook je «old school»
platforma, s koje su djeca i mladi najprije pobjegli, jer na njemu se
nalaze oni koji još imaju fokus i koncentraciju, kao i običaj da ponešto
pročitaju. Instagram je vizualan, a manje tekstualan, na njemu se
utjecaj širi nevjerojatom brzinom, dok je na Facebooku zapravo teško
dobiti lajk.
Društvene mreže imaju učinak poput alkohola i droga. Kod onih
emocionalno labilnih izazivaju ovisnost, zato što daju trenutnu
gratifikaciju. To je sjano prikazano u dokumentarcu «American
Meme» kojeg svi koji imaju djecu trebaju pogledati. Mladi i nestabilni
ljudi, željni ljubavi i pažnje, uglavnom na Instagramu, svojom
kreativnošću brzo stječu vojsku sljedbenika, stvarajući potpuno novi
identitet na toj platformi, jer od onog stvarnog žele pobjeći. No, što
kada si fotografirao život, tijelo, stan, djecu, kućne ljubimce,
obiteljsku povijest, spavaću sobu i kupaonicu? Kada si postao
zabavljač ili onaj koji sablažnjava svojim ponašanjem? Preostaje li
išta što možeš pokazati kako bi dobio lajk? I što kad se publika
zamori tvojim objavama? U filmu mlada influencerica kaže da nakon
buđenja grabi mobitel i provjerava broj lajkova. To je jednako
jutarnjem otvaranju prve limenke piva nakon pijane noći. Radi se o
ovisnosti.
Uskoro na red dođe spoznaja kako tim pratiteljima, koje ljudi
pobrkaju s obožavateljima – nisi osoba. Ne zanimaju ih tvoji osjećaji.
Jedan je mladić sa svojim zabavama, koje je organizirao po američkim
gradovima, postigao velik broj pratitelja na Instagramu. U jednom
trenutku je očajan objavio: ubit ću se. Bio je ozbiljno depresivan, jer
depresija često dolazi kao posljedica života na društvenim mrežama.

Usput je postao ovisan o alkoholu. Njegovi pratitelji, za koje je bio
uvjeren da ga obožavaju, pisali su mu: nisi još došao u moj grad,
nemoj se sad ubiti! Količina mržnje koju ljudi dobivaju na društvenim
mrežama ponekad je veća od obožavanja, koje je svima toliko
potrebno. Dovoljan je jedan pogrešan post, jedna objava koja publici
nije sjela, pa da se na dojučerašnjeg idola sruči lavina mržnje, kritika
ili gubitka pratitelja, što se dogodilo nedavno Cari Delevigne, koja je
zbog jedne objave u danu izgubila 100 000 svojih pratitelja.
Oni koji imaju sadržaj i kreativno postojanje izvan svijeta društvenih
mreža na njima dodatno populariziraju svoj rad. Međutim, oni koji su
popularnost izgradili isključivo kroz svijet društvenih mreža – lako
su zamjenjivi objekti. Nema emocionalne investicije od strane
njihovih pratitelja, jer nisu ih istinski dotaknuli, iako su im često
ostavljali srčeka i smajliće.
Na veličanstvenom ispraćaju Olivera Dragojevića, tisuće ljudi plakali
su za njim zbog emocija koje je u njima desetljećima izazivao svojim
pjesmama. Svi oni koji povjeruju da su važni zbog toga što su
popularni isključivo na društvenim mrežama, trebaju razaznati da su
privukli pozornost, dobili lajk, možda i ostvarili zaradu. Ali nisu
istinski važni onima koji ih prate. Zato će ih kritizirati, vrijeđati i
odbaciti kad pronađu novu igračku.
Pomalo tješi činjenica da milenijalcima prečesto objavljivanje i
sudjelovanje na društvenim mrežama «nije cool». Doživljavaju ga
znakom slabosti, osim ako donosi novac.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *