Što se dogodi kad žena govori o seksu?

Oni koji čitaju moje tekstove znaju da sam se bavila raznim temama, ali da nisam kao Žuži Jelinek sposobna duhovito, pametno i iskričavo pisati o seksu. Ove je nedjelje gošća Filozofskog teatra u HNK bila filozofkinja Alenka Zupančić, pripadnica slovenske lacanovske škole kojoj se pribrajaju Slavoj Žižek i Mladen Dolar.
Alenka Zupančić, viša znanstvena suradnica Instituta za filozofiju Slovenske akademije, 2017. je kod američkog izdavača Massachusetts Institute of Technology objavila knjigu pod nazivom «Što je seks», koja je poslužila kao povod njezina gostovanja. Da bi me potakla da pišem o seksu, urednica se dosjetila da me pošalje na događaj i tako mi napravila uslugu, jer je šest mojih kolegica psihoterapeutkinja već kupilo karte za tribinu, na kojoj će slovenska filozofkinja govoriti o seksu, polazeći od psihoanalize, Freuda i Lacana.
Dok sam čekala novinarsku akreditaciju na blagajni u HNK posljednji su očajnici još uvijek pokušavali nabaviti karte za nastup, koji je odavno rasprodan. Prišla mi je Kristijana, ljubazna djelatnica kazališta i odvela me u foaje na katu, ispunjen praznim stolicama. Pojasnila je da su zbog ogromnog interesa morali povećati njihov broj. Nisu sigurni je li tolika jagma za kartama nastala zbog same gošće ili zbog naziva tribine.
«Ipak zbog ovog drugog.»-pretpostavila sam naglas.
U društvu koje desetljećima tone u malograđanštinu već dugo nema kvalitetnog dijaloga o seksu.
Kako je ustvrdio Pero Kvesić, pisac, novinar i nekadašnji urednik «Erotike», patološka prenaglašenost morbidnih i seksualiziranih tema zapravo je neka vrsta društvene logoreje. Logoreja je bolest onih koji nezaustavljivo pričaju da bi tom bujicom riječi sakrili da se o onome što ih stvarno muči ne usude ili nisu sposobni zucnuti. Smisao razgovora je da se nakon njega može zašutjeti. Suvremeno društvo ima nakaradan odnos prema seksualnosti i prema smrtnosti, pa kako je taj odnos neriješen, eksploatiranje te tematike je nezaustavljivo.
Kristijana me upoznala s Alenkom Zupančić, koja u prvom kontaktu ostavlja dojam tople i neposredne osobe. Pita me za koju novinu pišem.
«Za najčitaniju žensku reviju u zemlji»
«Zbog čega vas zanima ova tema?»
«Bavim se psihoterapijom, pa me zanima dio u kojem govorite o seksu kroz Freudovo i Lacanovo učenje.»
«Možemo onda nakon tribine uz piće porazgovarati o onome što vas se dojmilo.»-kaže mi uz osmijeh, dok nas fotografira službeni fotograf HNK.
Nastup počinje s blagim kašnjenjem jer su se ljudi počeli grabiti oko stolica. Nastalo je komešanje, neki su morali ustati kako bi ustupili mjesta drugima. Naposlijetku izlazi Srećko Horvat, autor i moderator tribine koji u najavi kaže kako će slovenska gošća sama predstaviti svoju knjigu, a potom će on s njom voditi razgovor – u kojem se neće baviti jeftinim terapijama, a zatim će prepustiti uvaženoj publici da njegovoj gošći postavlja pitanja.
Pokraj mene sjedi ugledna hrvatska psihijatrica i terapeutkinja, preko puta vidim vodeću hrvatsku imago terapeutkinju, u publici je i bračni par terapeuta, kao i mojih šest kolegica koje se bave «jeftinim terapijama». Pitam se je li moderator svjestan kako vrijeđa velik broj svoje publike unaprijed se ograđujući prema onima koji tu sjede pogrešno očekujući da će On voditi razgovor o nečem trivijalnom.
Alenka Zupančić svoje izlaganje započinje duhovitom opaskom. Osobi koja je napisala knjigu koja iziskuje godine istraživanja i rada teško je u jednom izlaganju sažeti sve o temi. Predavanje je imalo dobre i zanimljive momente; o seksu se, govoreći s psihoanalitičkog, religijskog i društvenog aspekta vraćala na Lacana i objašnjavala nam da je bit seksa nemoguće odrediti, ostaje uvijek u neizgovorenom, svodeći tako seks na problem ontologijske prirode. Govoreći o društvenoj represiji seksa istaknula je da se ona ne događa zbog onog nečeg jasnog i vidljivog u njemu, nego zbog onoga što ostaje neodređeno i nesigurno, iznad i izvan jezika.
Potom je na scenu stupio filozof-moderator koji prilikom intervjuiranja krši osnovna pravila novinarstva; postavljajući pitanja koja sadrže nekoliko podpitanja, a to traje dugo i postaje zamorno, gošću dovodi u nepriliku da ne može zapamtiti što je bilo prvo pitanje niti razaznati na koje bi od njih trebala početi odgovarati. No, Alenka Zupančić sugovornica je vična javnom govoru, odgovarala je na ono što joj se iz njegova monologa činilo najzanimljivijijim, pa ga potom pitala koje je bilo drugo, treće ili peto pitanje, od kojih je sva izustio odjednom. Trajalo je to neko vrijeme, a onda je svoju gošću prepustio publici. Prvo je pitanje postavio muškarac; bilo je vezano uz politiku, koja je kurva, a svi znamo čime se kurve bave. Davanje iole pametnog i suvislog odgovora na glupo pitanje jedna je od težih umnih disciplina. Potom je na scenu umjesto gluposti stupio primitivizam. Mikrofon je dograbio muškarac iz pozadine, koji je gošći rekao da svi znamo što je seks; on je seksom muškarac, a ona je žena, koja nam kao štreberica pokušava objasniti nešto na temu, o kojoj ništa novo nije rekla. Zbog čega primjerice ne piše knjige o duši ili anđelima, nego piše o seksu.
U trenutku kad je izgovorio riječ «štreberica», u publici su se začuli zvižduci i ženski glasovi koji su vikali: «Odi doma!»
I slijedeće pitanje bilo je postavljeno od muškarca koji je ustvrdio da svi znamo koliko je lijepa naša predsjednica i isto tako znamo kako izgleda Angela Merkel, pa može li gošća objasniti što misli kad za govornicom UN-a vidi našu prelijepu predsjednicu, a što kada vidi Angelu Merkel.
«E moja Alenka, ne znaš ti gdje si došla.»-rekla je psihijatrica i psihoterapeutkinja s moje lijeve strane, koja je za Alenku Zupančić čula prije puno godina od jednog engleskog filozofa.
Dvojica muškaraca koja su gošći postavili smislena pitanja vezana uz temu nisu uspjeli vratiti razinu jednoj tribini koju je na samom početku kontaminirao moderator, da bi je gošća dovela na nivo koji se od nje i očekivao, a potom je, po principu kolektivnog nesvjesnog ulica svoj primitivizam artikulirala kako zna i umije – što je društveni ciklus koji se ponavlja.
Žene koje su tamo sjedile nisu postavile pitanja, osim što su negodovale i zviždale, kako bi obranile gošću. Vjerojatno im je ono što se događalo te večeri, nakon njezina izlaganja, bilo već viđeno i poznato.
Naposlijetku sam s kolegicama otišla na piće. Razgovor nije tekao, osjećale smo se prljavo i izmrcvareno – kao poslije lošeg seksa.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *