Zamke ženskog prijateljstva

U romanu «Genijalna prijateljica», u knjizi «Priča o novom prezimenu» dogodi se situacija zbog koje nakratko pukne prijateljstvo između Elene i Lile. Dotad najvažniji odnos u njihovom životu, prijateljstvo koje su razvijale i čuvale unatoč međusobnim razlikama, dođe na kušnju zbog Lilina srama i osjećaja kako je natjecanje među njima završeno. Glavna disciplina tog natjecanja nije bila ljepota, niti odijevanje, nije se sastojala u tome koja će od njih dvije pronaći boljeg muškarca. Njihovo je natjecanje bilo u obrazovanju, koje je Elena polako i mukotrpno stjecala dok je Lili išlo ležerno i lako, iako nije imala pristup knjigama i znanju kakav je imala Elena. No, u jednom trenutku života improvizacijom se više ne može sustizati i pobjeđivati sustavan i ozbiljan rad, pa je Lila od svog truda odustala. Došla je s Elenom na kućnu zabavu njene profesorice. Dotad superiorna Lila željela je zaviriti u Elenin svijet, koji nije mogao postati i njen, jer se morala odreći školovanja i udati, da pomogne svojoj familiji. Vjenčani prsten na njenoj ruci u dobi srednjoškolke u tom je društvenom krugu bio znak da pripada nižem srednjem sloju i da je uljez među tim visokoškolovanim ljudima i njihovim potomcima koji se takvima trude postati, pa su je ignorirali. Zanemarena i ponižena Lila okreće svoj bijes prema Eleni i do kraja večeri je, na povratku kući, pred svojim mužem izvrgava ruglu, a Elena je tada počinje izbjegavati.

Odjednom sam shvatila da je prekinuto razdoblje nesigurnosti u koje sam zapala na dan Lilina vjenčanja, razmišlja te večeri Elena. Znam biti u društvu tih ljudi, s njima mi je bolje nego s prijateljima iz rajona. Razlika između Elenine i Liline reakcije u međusobnom natjecanju koje neprekidno između njih tinja tek je u Lilinoj spoznaji da je bitka izgubljena.

Elena se osjećala loše jer se Lila udala i ima muškarca koji je na prvi pogled obožava, no to nije isključivalo mogućnost da se i ona jednoga dana uda. No, Lila u stanu profesorice Galiani spoznaje neminovnost svoje autsajderske sudbine, koju ni ljepota ne može popraviti, jer ta ljepota nije više njena. Zarobljena je prstenom njezina muža, pa učenom društvu nije interesantna ni po kojoj osnovi.

Natjecateljski duh ženskih prijateljstava najveća je kušnja koju moraju prebroditi. Žene se međusobno takmiče na duge i kratke staze; oko velikih i malih stvari, uspoređuju svoj izgled, obrazovanje, djecu, frizure, kulinarske vještine, svoje kućne ljubimce, automobile, gdje su ljetovale i zimovale i gdje su sve kupovale, uspoređuju svoja primanja, svekrve i tazbinu, koliko koja ima celulita i bora, natječu se u tome koja je bolja majka i koja je više knjiga pročitala, natječu se koja je više kolača ispekla za Božić, koja je imala skuplju svadbu i tko joj je na njoj pjevao, natječu se koja je brže diplomirala, čije je dijete prije prohodalo, a čije prije prestalo nositi pelene, kakve ocjene ima u osnovnoj školi i koju će srednju školu upisati i koje je prije završilo fakultet. No, ako jedna drugoj mogu reći kako su u nečemu pogriješile, ispale glupe ili naivne, onda su vjerojatno prave prijateljice.

Moja se prijateljica prije nekih godinu dana pomirila sa svojom prijateljicom s kojom nije razgovarala punih 15 godina. Pomirenje je započelo tako da ju je ova nazvala i rekla joj: slušaj, ja se više ne sjećam zbog čega nas dvije ne razgovaramo ni oko čega smo se točno posvađale. Ako sam te nečim uvrijedila molim te da mi oprostiš! Prošlo je toliko vremena, mi sad imamo 50 godina, poznajem te čitav život i naprosto mi je strašno da se ni ne pozdravljamo. I odmah ću ti reći, ako si nešto pričala u međuvremenu protiv mene, ne želim to znati. Ne zanima me što je tko pričao u ovom vremenu, jer te želim imati u svom životu.

Prijateljica me nazvala i rekla mi što joj se dogodilo.

«I što ćeš napraviti?»-upitala sam.

«Pomirit ću se s njom, jer se ni ja više ne sjećam zbog čega smo se posvađale. Štogod to bilo, očigledno više nije važno.»

Njih dvije su tako nastavile s druženjem, ali dinamika je danas potpuno drugačija. Nema više natjecanja, obje su se prestale dokazivati. Prihvatile su svoje živote i zadanosti u njima, jer godine koje slijede nose vrlo malo istinskih promjena. Ono s čim su se susrele jest da su ljudi u njihovoj okolini loše prihvatili njihovo pomirenje. Ispalo je da je svima na neki način odgovaralo da njih dvije ne razgovaraju.

Žene se moraju odreći jednog dijela sebe kako bi opstala njihova prijateljstva.

Moraju priznati sebi da je njihova prijateljica u nečemu naprosto bolja i da se ne vrijedi dalje nervirati radi toga.

No, najteža kušnja koju ženska prijateljstva trebaju prebroditi nisu udaje i djeca, nego bolest.

Svakodnevno slušam ispovijesti duboko razočaranih žena koje su saznale istinu o svojim ženskim prijateljstvima nakon što su doznale da imaju onkološku dijagnozu.

Dogodi se da ih prijateljica na koju su najviše računale od tog trenutka ne dođe posjetiti. Dogodi se i da gleda nervozno u njenu periku i kaže da joj loše stoji. Trenutak u kojem prestaje svaka mogućnost natjecanja, jer jedna je od njih zdrava, a druga bolesna, pa je posve nevažno što su odjenule i kojoj bolje ispadne «Ledeni vjetar», označi kraj tog odnosa, a za novi jedna od njih dvije nema snage.

No dobra je strana ženskog duha da zadrži živost i u kasnijim godinama. Žene imaju snage za nova prijateljstva i nove početke tijekom čitavog života.

U dobi od sedamdeset spremne su razmatrati bi li trebale ostaviti svog muža samo zato što su se razočarale u njega. Ženama nije potreban ljubavnik da bi razmišljale o razvodu. Potrebna im je vitalnost, izvor prihoda i dobra prijateljica.

U kasnijim godinama puno su sretnije u društvu svojih prijateljica. Bez obzira jesu li ih upoznale u ranom djetinjstvu ili u srednjoj školi ili su im se životi ukrižali u nekim kasnijim godinama, žene u kasnoj srednjoj dobi i na pragu starosti cijene jedna drugu više nego ikad i konačno su spremne poštovanje i divljenje međusobno nesebično pokazati.

To se događa dijelom zato što tek u toj dobi prestanu biti opsjednute muškarcima, radi kojih se čitavo prethodno natjecanje i održavalo.

U međuvremenu su se uspjele od njih razvesti ili se probuditi ostavljene, postati udovicama ili se u njih razočarati toliko da na druge žene počinju gledati blagonaklono.

Pronalaze suosjećanje jedna za drugu, postaju saveznice i suputnice.

Naposlijetku im postane jasno da njihovu životnu priču, motive, odluke i razloge – kakvi god oni bili – najbolje može razumjeti druga žena.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *