Pero Kvesić: “Ljudi su postali umjetni, pa i u spolnosti”

Pero Kvesić jedan je od hrvatskih pisaca kojeg sam najviše čitala. Iako ga smatram prijateljem, nikada ne bih pročitala šest knjiga koje je netko napisao samo uime prijateljstva. Upoznali smo se prije osam godina tako što mi se javio, imali smo istoga izdavača i živjeli u susjedstvu. Bilo mi je iznimno drago da mi se stariji kolega, pisac i novinar, javio na takav način, a onda su naše kave u malom kafiću na rubu parka postale uobičajene, a razgovori opširni. Pero nikada nije imao mentorski nadmen stav, iako sam puno mlađa, a što se pisanja tiče, još uvijek početnica u odnosu na njegovo iskustvo i opus. Postigao je da razgovori budu ugodni, atmosfera opuštena i da s njim mogu pričati kao sa prijateljicom koja ne bi mogla dati odgovore koje je on imao. Naposljetku me i upoznao s jednom od mojih najboljih i najdražih prijateljica, Marinom Vujčić, na čemu smo mu obje danas zahvalne. Pero Kvesić je dobri duh mog života, a gledamo li šire, Pero je dobri duh grada Zagreba i društva u kojem živimo. Nije razmetljiv, častohlepan niti pretenciozan. To vrijedi za njegov književni stil jednako kao i za životni. Nakon kućne projekcije njegova dokumentarnog filma o vlastitom umiranju, kako su to nazvali pojedini mediji, a koji je upravo prikazan na ZagrebDoxu, jedan od prisutnih gledatelja je rekao: “Ovo je najveći frajer kojeg sam upoznao. Napravio je film o svom kraju, nakon kojeg smo se osjećali dobro, normalno razgovarali o smrti i razišli se puni pozitivnog naboja.” To vam je Pero Kvesić.

Čitajući vašu posljednju zbirku “Pisac prostih priča”, a imala sam čast napisati joj recenziju, osjećala sam divljenje, iznenađenje, na trenutke čak i ljutnju. Nevjerojatna je lakoća kojom iznosite vlastitu, vremenski bližu ili dalju intimu, pažljivo štiteći identitete protagonistica. Kako ste se odlučili napisati tu zbirku priča i zbog čega je izašla baš u ovo vrijeme?

U mojim pričama nije riječ o pravim, živim ljudima nego o literarnim likovima. Čak i ako je poneka priča ili anegdota inspirirana nekim stvarnim događajem (a zapravo je sve u mojoj knjizi inspirirano i pisano na osnovu stvarnosti), to je toliko udaljeno od bilo kojeg pojedinačnog događaja ili bilo koje postojeće osobe da u smislu faktografije zapravo nema nikakve veze.
Te priče već odavno pišem, kao što pišem i razne druge i drugačije priče i tekstove, i kad su iz izdavačkog poduzeća Hena com ponudili da mi objave knjigu, malo sam osluhnuo duh vremena i odlučio – složit ću upravo ovakvu knjigu.

Kako je na priče reagirala vaša supruga, pretpostavljam da ih je imala priliku pročitati prije tiskanja?

Moja supruga je pročitala nekoliko mojih knjiga prije nego smo se vjenčali i znala je za koga se udaje. S njom nemam nikakvih problema oko toga. Kako rekoh, niti odajem našu intimu, ne iznosim porodične tajne, niti tračam naše prijatelje, nema se zašto ljutiti. Nisam napisao autobiografiju, nego zbirku priča. Vrlo pojednostavljeno, karikaturalno rečeno: literatura je izmišljanje, tim bolja što djeluje uvjerljivije, ali u osnovi ipak samo izmišljanje. Moja supruga nema problema sa mnom, ni ja s njom, iako ona može imati s problema s ljudima koji tim izmišljotinama povjeruju. No tijekom brak sa mnom i s tim i takvima naučila se nositi.

Snimio: Dražen Kokorić

Bili ste prvi urednik Poleta, uređivali ste magazin Erotika, u kojem ste objavljivali erotske priče… Kakav je odnos današnjeg društva prema erotici u odnosu na ono vrijeme?

Sedamdesetih godina često sam surađivao novinarskim radovima i u tada vrlo čitanom i cijenjenom magazinu “Start”, a u njemu sam objavio i nekoliko desetaka erotskih priča. Najbolje od njih sakupljene su u mojoj knjizi “Osveta”. Da, bila su to po mnogo čemu uvelike drugačija vremena, pa i u odnosu prema erotici.
Godine 1964. smijenjen je tada moćni političar Ranković što je u cijeloj Jugoslaviji promijenilo društvenu klimu nabolje gotovo u svim sferama života, ljudi su se počeli osjećati i ponašati znatno slobodnije. U drugoj polovini šezdesetih započele su velike promjene u stilu života, naročito u gradovima. Mladež se drčno otimala dotadašnjem konzervativizmu, vidljivo u dugoj kosi koju su počeli nositi muškarci, hipijevskim bradama, novoj modi nošenja traperica, uskih i šarenih košulja, obožavanju Beatlesa, svjetonazorskim pomacima pod utjecajem vijesti o hipi-pokretu. Umjesto balkansko-mačističkog herojskog glorificiranja narodnooslobodilačke borbe, mladež je prihvaćala slogan “Make love – not war!” Šezdeset i osma godina je na svjetsku pozornicu donijela snažne proteste mladih protiv globalne politike (rata u Vijetnamu), ali i lokalnih politika, protiv okoštalih institucija, ali i tradicionalnih životnih vrijednosti, pa ni mi nismo bili toga pošteđeni.
Druga polovina šezdesetih donijela je u Jugoslaviji pojavu i procvat erotske štampe. Magazin “Adam i Eva” bio je ne samo lascivno štivo nego je imao i snažnu prosvjetiteljsku i animirajuće-motivacijsku notu, a to se moglo reći i za sve kasnije erotske tiskovine. Ljudi su kroz nju učili što sve na području spolnosti uopće postoji i što se sve može, poticala ih je da i sami to isprobavaju (ili da se nečega čuvaju).
Početak devedesetih godina prošlog stoljeća donio je ne samo rat i razaranja nego i povratak tradicionalističkim, konzervativnim i retrogradnim, retardiranim životnim vrijednostima i stilovima života.
Naprimjer, još uvijek se čudim nečemu što mi se nedavno dogodilo, iako se zapravo nemam čemu čuditi. Razgovarao sam s jednim dragim poznatim kojeg izuzetno cijenim. Čovjek je doktor znanosti, svjetski čovjek širokih vidika, neopterećen predrasudama. Povjerio mi je da je otišao u knjižaru s namjerom kupiti moju posljednju knjigu, “Pisca prostih priča”. Uzeo ju je u ruke, prolistao, pročitao poneki odlomak, a onda je odbacio i kupio neku literarnu bezvezariju. Začudio sam se – zašto? Prepao se, bilo mu je nelagodno. Začudio sam se još više – zašto nelagodno? Izgledalo mu je da je knjiga PREISKRENA! Tek tu sam se zblenuo! Što to znači? Da stupnjevanje pridjeva ide “iskreno – iskrenije – preiskreno?” U moju svijest formiranu šezdesetih godina to nikako ne ide.
Imam osjećaj da danas ljudi masovno glume svoje društvene uloge, previše su se uživjeli u to artificijelno glumatanje, glume domoljube, Hrvate, vjernike, odgovorne osobe, glume supružnike… pa se to odražava i u intimnim sferama njihovog spolnog života, te im je iskrenost odbojna jer ih užasava prijetnjom razbijanja mentalnih okvira na koje su svikli i narušavanjem socijalnih kolotečina u koje su se uklopili.

Otkako sam pročitala vašu knjigu “Stjecaj okolnosti”, preporučujem je svakoj osobi koja je pretrpjela bolan prekid veze. Čitanje tog romana koji govore o rastanku djeluje ljekovito. U čemu je tajna te ljekovitosti?

“Stjecaj okolnosti” provjereno ima terapeutski učinak u slučajevima neprežaljenih ljubavnih rastanaka. Poticaj za pisanje bio je u tome što sam tada radio u Vjesnikovoj press-agenciji s dragom kolegicom Anom Žube koja je u to vrijeme bila neprikosnovena kraljica ljubića i premda se posljednjih godina o njoj manje govori, sumnjam da ju je itko nadmašio. Poželio sam se i ja oprobati u tom žanru, dapače, napisati roman koji bi bio “socijalistički ljubić”. Preskočit ću sva teorijska razmišljanja na kojima sam utemeljio pisanje tog romana i iznijeti samo finalni recept: sve mora biti obrnuto od uobičajenog. Klasični ljubić završava happy endom, moj počinje time da se par rastane. Kako sam ja lik koji ne vjeruje ni u kakve čiribu-čiriba izmišljotine, porazgovarao sam sa svim izliječenima i otkrio mehanizam djelovanja romana. Koliko god je svatko od nas uvjeren da je jedinstven, u istim situacijama svima nama padaju na pamet iste misli i jednako reagiramo. Zašto me je ostavila/ostavio, imam li još nekih izgleda da se to popravi, što sam pogriješila/pogriješio da je do toga došlo i slično. Savjesno i ozbiljno ispisujući “socijalistički ljubić” zapravo sam ispisao katalog takvih misli. Drugo, svatko u takvoj situaciji ima osjećaj da njegova bol sve prožima i dopire do granica svemira, da se takva velika bol nije dogodila u povijesti, da nitko drugi nije tako nešto iskusio. Čitajući roman uviđa se da se isto to i drugima događa, pa se time odmah i vlastita povrijeđenost smanjuje u realne dimenzije. Naposljetku, čitatelj vidi da je netko drugi sve to preživio, da je moguće ostati živ, pa i sam shvaća da je i kod njega to prolazno stanje. I gotovo – izliječen je.

Snimio: Dražen Kokorić

Iako vas prati reputacija erotomana i ženskaroša, rijetko sam susrela muškarca koji toliko brine o ženama i istodobno ih iznimno poštuje. Otkud dolazi ta crta vašeg karaktera?

Takva reputacija me prati? Ne treba vjerovati svemu što ljudi pričaju, naročito tračevima. Dvadeset godina sam u braku i vjerujem da sam izuzetno solidan suprug po svim kriterijima. Ne bih rekao ni da nešto posebno brinem o ženama. Prije bih rekao da cijenim ljude. Za čovjeka nema ničega zanimljivijeg ni vrednijeg od drugih ljudi i odnosa s njima. Čak su i epohalna znanstvena dostignuća, tehnološki razvoj i vrhunska umjetnost naspram ljudi u drugom planu. A kako su i žene prvenstveno ljudi, ni one nisu izuzetak.

Napisali ste scenarij i režirali film koji sam imala priliku pogledati u vašem dnevnom boravku, u uskom i odabranom društvu, prije nego što je doživio svoju premijeru na ZagrebDoxu. Kako se rodila ideja za vaš film?

Kao bivšem novinaru, ostao mi je refleks da je fotoaparat stalno uza me. Današnji digitalni fotoaparati imaju i mogućnost snimanja filmova, što me je navelo da povremeno umjesto fotografije zabilježim filmski kadar, pa još pritom i kažem kakve mi se misli roje glavom, te i to ostane zabilježeno. U jednom sam trenutku niz takvih kadrova izdvojio i poredao nekim smislenim redoslijedom. Čak ih nisam ni montirao zajedno, nego samo posložio jedan iza drugoga i to je imalo glavu i rep i neki smisao. Nisam imao nikakve druge namjere s tim osim da se malo zabavim.
Relativno nedavno posjetio me je filmski režiser Nenad Puhovski u potrazi za materijalom za svoj dokumentarni film “Generacija ‘68” koji je imao premijeru na upravo završenom ZagrebDoxu. Kad je već bio kod mene doma, predložio sam da pogleda čime se ja povremeno zabavljam. Međutim, Puhovski nije samo režiser, nego i filmski producent. Već nakon desetak minuta gledanja toliko se oduševio da je počeo klicati da on hoće taj film!
Kroz život sam nešto surađivao na filmu, nešto od toga se smatra čak i uspješnim. Izmislio sam “Male leteće medvjede” i surađivao na scenariju filma “Samo jednom se ljubi”, ali ja sam ostajao uvijek nečim nezadovoljan i razočaran. Puhovski mi je pružio mogućnost da napravim nešto što ću gotovo u potpunosti sam kontrolirati i tome nisam mogao odoljeti. Jedino što je tražio bilo je da sve ponovo snimim profesionalnom kamerom. Tvrdio je da film iz fotoaparata tehnički nije dovoljno kvalitetan da bi mogao dati dobru sliku na velikom ekranu. Na kraju su na ZagrebDoxu dan za danom bile premijere njegovog i mog filma.
Sad mogu ispraviti jednu netočnost iz pitanja na koje odgovaram. Jesam autor scenarija svog filma, ali ga nisam napisao. Taj film je snimljen bez napisanog scenarija. Scenarij nije napisan, nego snimljen. Film je sniman prema prethodno snimljenom predlošku koji je funkcionirao kao scenarij i knjiga snimanja, s tim da sam dokumentaristički reagirao tijekom snimanja i nisam propuštao pojedinosti koje su neplanirano iskrsavale.

Intervju je napravljen za Storybook.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *