Bivši partneri: zbog čega su toliko važni i utjecajni?

Ovih je dana poznati političar osumnjičen da je, u sprezi sa svojim suradnicima, presretao mailove i tako špijunirao bivšu ženu i ljubavnicu. Iako je bivša supruga javno istupila u njegovu obranu, mnoge su žene zapanjeno komentirale ovaj slučaj.
«Dobro što je špijunirao i nadzirao ljubavnicu, ali zbog čega bi netko kontrolirao i nadzirao svoju bivšu ženu?»-čudile su se novinarke po redakcijama, prodavačice na placu i tete u vrtićima.
Mislim da je pogled na bivšu ženu u kojem je ona bivša i samim tim nezanimljiva u današnje narcističko doba vrlo neupućen. Iako se brakovi raspadaju lakše nego ikad, a ljudi ulaze u nove veze brzinom svjetlosti, bivša žena, pogotovo ona s kojom su na svijet došla djeca, mnogim muškarcima predstavlja osobu s kojom se ni jedna neće moći natjecati, nadmašiti je ni poslati u zaborav.
Dapače, izlazak iz lošeg braka često rastereti odnos bivših supružnika i omogući mu novu dimenziju, pa tako postoje parovi koji nakon razvoda uopće ne razgovaraju, svađaju se i ratuju, ali i oni koji postaju prijatelji, pa i više od toga, slažu se bolje nego ikad, pomažu jedan drugome, povjeravaju se i traže savjete. Rijetki su ljudi koji se nakon braka raziđu i nemaju više dodirnih točaka, nastavljajući dalje sa svojim životom kao da tog odnosa nije bilo.
Poznata srpska spisateljica Mirjana Bobić Mojsilović napisala je roman «Muška azbuka» u kojem govori o ljubavnom trokutu iz perspektive muškarca. Glavni junak je plod današnjeg vremena; samodopadan i samouvjeren, uspješan muškarac koji, kad ga dohvati kriza srednjih godina, može sebi dozvoliti puno mlađu ljubavnicu, atraktivnu pripadnicu nove generacije, uzbudljiviju i moderniju od njegove supruge s kojom ima uhodan i komforan brak kojem je jedina mana to što se u njemu osjeća kao sredovječan muškarac.
Pokraj mlade ljubavnice on još ide ukorak s vremenom, dok se njegova supruga pretvara u stvar koje bi se trebalo što prije riješiti, poput sjedeće garniture iz dnevne sobe koja je odavno izašla iz mode. Sve je s ljubavnicom drugačije; hrana, glazba, način na koji se oblači, pa se i on pokraj nje mijenja, nastojeći uhvatiti trenutak koji mu je odavno izmakao. Upišu se tako muškarci na tenis i uzmu osobnog trenera, kupe Harley Davidsona, krenu na Tibet, odluče presaditi kosu – ne bi li zadovoljili očekivanja puno mlađe žene, koja je ionako prešla preko činjenice da je stariji i najčešće nije s njim zbog izgleda.
Roman Mirjane Bobić Mojsilović, koja je srpska inačica Candace Bushnell, znalački secira krizu srednjih godina opisujući sva previranja koja prolazi muškarac kojem je lako počiniti preljub, ali vrlo teško donijeti odluku da uistinu napusti svoju ženu. On bi, ako ikako može, u javnosti bio s mladim komadom, a u četiri zida ipak ponekad dozvolio sebi da opusti trbuh i pojede nešto što samo njegova žena zna skuhati.
U jednom trenutku njegov se brak raspadne, a roman završi tako da se bivša žena sjajno nosi s njegovim odlaskom i postane sama sebi dovoljna. Zadivljen promatra njenu transformaciju, pa joj naposlijetku počinje slati romantične poruke. U tom, kao i svakom trenutku njegova života, osim kad je na samom početku neke veze, ona je zanimljivija od žene koju trenutno ima pokraj sebe. 
Mnoge su naizgled perspektivne veze propale zbog bivših žena, čije mišljenje taj naizgled slobodni muškarac koji hoda gradom u kasnim noćnim satima najviše uvažava.
Moja je poznanica dugo razvedena. Susrela je svog dugogodišnjeg poznanika, na jednom rođendanu. Oboje u srednjim godinama i s odraslom djecom, razvedeni i slobodni, zapričali su se do kasno u noć, a nakon toga su krenuli njegovi pozivi. Bio je konkretan, za razliku od drugih koji su joj udvarali i pritom pričali o poliamoriji, otvorenim vezama, i patetično isticali kako se vjetar ne može vezati. On se, za razliku od takvih, nije želio skrivati, muljati i petljati. Otišli su zajedno na ljetovanje, a kad su se vratili u Zagreb, inzistirao je da kažu poznanicima za tu vezu i da se ponašaju poput zrelih i odraslih ljudi koji su se, eto, zaljubili. Sve je išlo po planu dok nije rekao svojoj bivšoj ženi. Nakon nekoliko dana se povukao i potpuno prestao javljati. Putem mobitela je propetljao o tome da je njegova bivša ne odobrava.
Zbog čega su bivši partneri toliko važni i utjecajni? Zbog čega ih se nadzire ili pita za mišljenje, ako je veza prestala? Odgovor možete pronaći u stručnoj literaturi, a ja bih citirala Nebojšu Jovanovića, psihijatra, psihoterapeuta i autora knjige «Sposobnost za ljubav i rad». Da bi osoba bila sposobna za ljubav potrebno je da posjeduje dvije značajne sposobnosti: konstantnost i cjelovitost objekta. Konstantnost je stabilizator psihe, to znači da možemo voljeti nekoga i onda kada ne zadovoljava naše potrebe. Ova sposobnost je osnova naše emotivno – psihičke stabilnosti. Konstantnost objekta čini osobu stabilnom i neovisnom. Ta neovisnost uključuje bliskost i distancu. Osobe s tom sposobnošću sposobne su za veliku bliskost i naklonost, ali se također osjećaju samodovoljno, sigurno tako da nemaju očajničku potrebu za drugima. Ona nam daje jasan osjećaj vlastitih granica i granica druge osobe. Znamo «gdje jedna koža završava, a počinje druga.» Te osobe imaju sposobnost da budu same. Njihov život nije pokvaren strahom od gubitka voljenog objekta, strahom od samoće, brigom o tome kako će se snaći ako izgube partnera. Nasuprot tome, osobe sa problemima u konstantnosti objekta će očajničku potrebu za nekim smatrati mjerilom prave ljubavi ( često govore: ne mogu bez tebe, umro bih bez tebe, najradije bih da te stalno imam sa sobom…) 
Zdravi parovi su osobe koje mogu jedna bez druge, međusobno su posvećeniji – jer je to njihov izbor, a ne moranje. Oni nemaju ljubavnike jer to ne žele, a mogli bi ako bi to htjeli.
Osjećaj ovisnosti o nekome je često razlog da se učini nevjera, da se dokaže sebi neka neovisnost. Ovisnost motivira osobu da kontrolira partnera, a time i sebe, što povećava motivaciju da se pobjegne iz odnosa ili da se sloboda potraži na drugoj strani. Međutim, ovisne veze teško se napuštaju. Paradoksalno, često je lakše prihvatiti gubitak odnosa ili iskustva koje je bilo vrlo dobro, nego se oporaviti od onog nezadovoljavajućeg. Kao da postoji prislila da se vraćamo tom odnosu kako bismo pokazali da može funkcionirati. Ono što ne možemo pustiti, ne možemo ni prežaliti. 
Strategija osobe sa narcističkim poremećajem ličnosti je u tome da ona gradi dvostruke kriterije za sebe i druge. Doživljavanje drugih ljudi kao nediferenciranih od sebe objašnjava veliku potrebu narcističnih osoba za kontrolom. Gubitak drugih se poistovjećuje s gubitkom dijelova sebe, svog tijela ili mentalnih funkcija. Ovo objašnjava zbog čega se ne smije izgubiti iz vida bivšu suprugu i zbog čega se toliko drži do njenog mišljenja i odobravanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *