Borba za akademsku budućnost: Što činimo djeci?

Roditelji, profesori, psiholozi i psihijatri iz godine u godinu, negdje u ovo doba, iznova upozoravaju na problem našeg osnovnog školstva koji već poprima alarmantne razmjere. Osnovnoškolci, a naročito oni na kraju osmog razreda, završavaju zbog paničnih napadaja na psihijatriji, a ti napadaji su povezani s pritiskom zbog magičnog «prosjeka 5,0» koji djeci ponekad predstavlja život ili smrt – u doslovnom smislu. Druga djeca «samo» povraćaju, pate od nesanice i glavobolja.
«Riječ je o pritisku koji traje cijele godine, a ne samo na kraju, iako je vrhunac u svibnju i lipnju. Cijeli je sustav vrlo loše posložen. Nevjerojatno je da danas postoje liste čekanja za instrukcije na koje djeca idu od petog razreda nadalje. Na zavodu za dječju i adolescentsku psihijatriju od svibnja se susrećemo s djecom koja imaju panične napade jer moraju nabiti prosjek 5,0» objašnjava pročelnica Zavoda za dječju i adolescentsku psihijatriju KBC-a Osijek Katarina Dodig Ćurković u Glasu Slavonije.
U prilog njenoj tvrdnji, profesorica u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi mi je povjerila da je tijekom ove godine već nekoliko puta zvala Hitnu pomoć zbog djece koja su prilikom usmenog odgovora na njenom satu dobila panični napadaj. 
Pritisku koji djeca proživljavaju svjedočim iz prve ruke, jer sam majka djevojčice koja je upravo završila osmogodišnje školovanje, u našem domu mjesecima traje opsadno stanje zbog upisa srednje škole. Da vam pravo kažem sretna sam što je ovo posljednji put da proživljavam tu dramu. 
Pritisak na dijete počinje već u u petom razredu, na polugodištu, kad se roditelji svom potomku obrate s primjedbama kako je nesposoban i lijen, upropastit će svoj život i sve šanse bude li i dalje iz nekih predmeta imao četvorke. Apsurdno je da se prilikom upisa u srednju školu ocjene iz petog razreda osnovne uopće uzimaju u obzir.
Slučajno znam za primjere djece koja ne smiju dobiti trojku, a kazne su raznovrsne i domišljate. Ti roditelji su zaboravili da je i trojka ocjena i da se na tom primjeru djetetu može pokazati da ima pravo na loš dan, jer bit će ih u životu još.
I uopće, otkad je ocjena dobar ili vrlo dobar postala razlog za kažnjavanje? Hiperinflacija učenika s prosjekom 5,0 obezvrijedila je skalu ocjena, sve ispod petice postalo je nedovoljno. 
U vrijeme kad sam išla u školu vrlo dobar uspjeh imao je svoj razlog i težinu. Solidni vrlo dobri đaci imali su šanse za upis u dobru srednju školu i kasniji upis na fakultet. Ne mislim kako je nekad sve bilo bajno, ali u usporedbi s ovim što djeca danas u školi proživljavaju – bilo je prirodnije i humanije. U društvu nam je rijetko što vrlo dobro, a vrlo dobri đaci nisu nam više po mjeri.
Nedavno mi se jedna poznanica požalila da je njen sin završio osnovnu školu, ima vrlo dobar uspjeh i ne može upisati nijednu gimnaziju. Ne kažem da su gimnazije jedine škole koje su vrijedne upisa. Nisam s njom ulazila u tančine kakav mu je prosjek bio u petom ili šestom razredu niti koju je ocjenu imao zaključenu iz hrvatskog, a koju iz engleskog, ali nešto temeljno ne štima u sustavu koji upućuje djeci poruku da sigurni i mirni oko upisa u željenu školu mogu biti samo ako prosjek ocjena imaju 5,0.
Onaj jadni učenik petog razreda kojeg su roditelji na polugodištu posjeli ispred sebe i objašnjavaju mu da je upravo pred ponorom, a njegova budućnost ovisi o tome hoće li u drugom polugodištu navući sve petice, nije u stanju kognitivno operacionalizirati pojam «budućnost». 
Kad je u pitanju spoznajni razvoj djeteta, apstraktno mišljenje počinje se razvijati oko 11. godine života, pa kad mu roditelji prijete upropaštenom budućnošću i nemogućnošću upisa željene škole zbog ocjena na polugodištu petog razreda – jedva ih je u stanju pratiti. No, u toj dobi doživljavanje snažnog srama može značajno narušiti razvoj samopoštovanja, a sram kumuliraju i generiraju sve situacije u kojima je dijete dobilo poruku: nisi dovoljno dobar!
Negdje oko Božića, dok igra igrice u sobi, možda nije u stanju shvatiti kako je već u petom razredu uspio upropastiti nešto što se zove budućnost, ali je razumio jezik prijetnje, ucjene i posramljivanja i u njemu se počela razvijati anksioznost.
Djeca od petog do osmog razreda osnovne škole diljem Hrvatske znaju bez poteškoća objasniti što su anksioznost, depresija i panični napadaji, puno bolje nego što znaju definirati što je to upropaštena budućnost.
Mojoj generaciji su psihijatrijski pojmovi bili prilično nejasni, ali ni prosjek 5,0 nije bio česta pojava. Odličan uspjeh bilo kojeg tipa, pa čak i prosjek 4,5 garantirao je upis u školu koju želiš. Za peticu se u osnovnoj školi trebalo itekako potruditi.
Današnja djeca, baš kao i ona prije 30 ili 50 godina tek sa 16 godina steknu intelektualne sposobnosti na razini odraslih i mogu razumjeti da su zbog četvorki i trojki u e – dnevniku «upropastili» svoj život. No, našim generacijama nije bilo normalno da nas Hitna pomoć odvozi na psihijatriju niti smo se u toj dobi osjećali kao promašaj.
Tako smo se osjetili tek koju godinu kasnije, svatko iz svojih razloga, a to nije imalo veze sa školom, nego s Weltschmerzom i ponekim slomljenim srcem, što je u tim godinama jedini pravi razlog zbog kojeg se netko, samo nakratko, smije osjećati loše.
No, gdje je rješenje?
Potrebno je uvesti sustav u kojem će se vrednovati znanje, a ne ocjene.
Pretpostavljam da djeca u ovom trenutku ne bi klicala od radosti na uvođenje male mature, ali sustav ocjena njenim bi uvođenjem pao u drugi plan, a fokus bi bio stavljen na jedino što bi prilikom odlaska u školu trebalo biti važno – stjecanje znanja.
Vrijedi li u svakoj školi petica jednako? Treba li uložiti isti trud da bi se dobila? I kakvo je stanje u drugim hrvatskim gradovima?
Odgovor daje roditelj iz Splita koji je u novinskom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju priznao da su na kraju sedmog razreda svoje dijete ispisali iz dotadašnje škole i upisali u udaljenu školu, u kojoj će lakše postići prosjek ocjena 5,0. Cijela se obitelj angažirala u odvoženju djeteta, kako bi zajednički ulagali u njegovu budućnost. 
Svi mi znamo u kojim školama bi našoj djeci bilo lakše doći do tog prosjeka, što dokazuje da ovakav sustav ne podupire znanje nego obmanu i privid s jedne strane i razvoj patologije s druge.
Kao roditelj imam dva pitanja koja mi se u glavi vrte ovih dana: koja je razlika između lažnih diploma i lažnih petica i zbog čega se jedno provjerava, a drugome se obilato pogoduje?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *