Breme moderne žene

Britanska redateljica i glumica Greta Bellamacina došla je na premijeru svog filma u Cannes noseći u naručju četveromjesečnog sina, zbog kojeg joj je zabranjen ulazak na festival. Snimila je film o odnosu samohrane majke s njezinom dadiljom koji je nazvala «Hurt by Paradise». Od nje su zatražili da plati 260 funti kako bi ušla s djetetom, ali onda su ustanovili da će morati čekati 48 sati da bi obradili papirologiju, pa su je zamolili da ode. Cate Blanchett prošle je godine protestirala s 82 žene kako bi slikovito dala do znanja da je toliko redateljica u povijesti Cannesa sudjelovalo sa svojim filmovima, u usporedbi s 1645 filmova koje su prikazali muškarci. I onda jednoj zabrane ulazak jer je sa sobom povela dijete.
Festival u Cannesu rigorozan je po pitanju odijevanja za premijere. Neke su žene proteklih godina protestirale jer na festival nisu mogle u ravnim cipelama. No, dijete se ne može svrstati pod neprikladan modni dodatak. 
Dijete je prvih mjeseci života iznimno vezano za majku i ona za njega, ako ga doji stvar je dodatno komplicirana. Činjenica da je žena dobila dijete ne bi joj trebala oduzeti pravo da bude na premijeri svog filma, a sjediti na premijeri s nabreklim grudima i ne imati cijelu večer mogućnost da ga nahrani – diskriminatorno je ponašanje prema majkama i djeci.
Što, dakle, očekuju organizatori festivala od redateljice koja ima tako malu bebu? Da je ostavi nekome na čuvanje i zanemari biologiju, svoje i djetetove potrebe, jer umjetnost je iznad toga, pa treba biti elegantna, nasmiješena, na visokim štiklama i u večernjoj toaleti. Na crvenom tepihu u Cannesu ženskom biću koje se bavi filmom, a donijelo je dijete na ovaj svijet nije mjesto. Treba se ponašati kao muškarci, koji na premijeru neće bezočno dovesti malo cendravo biće. Ili neka ostane kući s bebom i plače, jer pitanje je hoće li više dobiti priliku da njen film bude u selekciji tako važnog festivala. Radi se o nepoštovanju prema osobi koja može biti redateljica i majka i ne želi se odreći niti jednog od svojih identiteta, pa makar na jednu večer.
Kad sam nedavno pisala o posramljivanju žena zbog godina, moja prijateljica, glumica u 40-ima, rekla mi je: «Hvala ti na tom tekstu!” U filmskom svijetu žene i muškarce mjeri se i procjenjuje prema različitim kriterijima. Važne su godine, ali ne kako izgledamo i na koji ih način nosimo. Ona je jedna od onih prekrasnih žena kojima ne možeš odrediti godine, jer u pogledu ima zrelost, a na licu nijednu boru. 
Usprkos tome, nude joj se isključivo uloge sredovječnih žena, a redatelji je stalno podsjećaju na činjenicu koliko ima godina.
Muškarcima se ne broje godine, a često im se ne gleda ni izgled. 
Koliko se godina naša poznata voditeljica bori sa svojim kilogramima pred očima javnosti? Svake godine kad krene televizijski show koji vodi, bez obzira radi li se o pjevanju ili plesu sa zvijezdama, većina komentara ode na račun izgleda, tjelesne težine, odijevanja voditeljice koja, usput rečeno, izvrsno radi svoj posao. Njezin kolega nema takav tretman. Jednostavno je sjajan voditelj. 
U korporativnom svijetu nije bolje. Žene se tamo suočavaju s «efektom staklenog stropa». Do jedne razine mogu doći, ali dalje idu samo odabrani. Prepreka u napredovanju na korporacijskoj ljestvici zbog slabijeg pristupa mentorima i neformalnoj mreži nevidljiva je i postojana.
Diskriminatorni rakurs njegujemo istodobno prema ženama i prema djeci. Često se govori kako su djeca postala dominantna, sve se prilagođava njima, dali smo im previše, pa naređuju u školi i kod kuće. Zašto smo to učinili? Možda nam je lakše djetetu u svemu ugađati nego ga odgajati. Na drugoj strani, djecu se izbjegava i otvoreno prezire, javno se zaziva njihovo fizičko kažnjavanje jer više ne znamo kako im se othrvati i kako postaviti granice. Tamo gdje počinje izbjegavanje – prikrivena je diskriminacija. Nije da vas ne volimo, naprosto vas ne želimo blizu.
Aviokompanije uvode letove «adults only», za ljude koji u avionu ne žele satima slušati nečiju bebu kako plače. Na mom posljednjem avionskom letu jedna je beba očajnički plakala. Bilo mi je žao djeteta i roditelja. Mladi je par sjedio u prvom redu, ondje gdje ima malo više mjesta. Imali su dijete od dvije ili tri godine pokraj sebe i bebu od nekoliko mjeseci. Njihova nervoza bila je opipljiva, dijete su preplavljivali njihovi osjećaji i nije se moglo smiriti. Taj plač bio je eksternalizacija njihovog stanja. No, ako unezvijereno razmišljaš o tome kako ostalim putnicima smeta što tvoja beba plače, postaješ još nervozniji, a beba plače sve više. Sjetila sam se svog iskustva, moj mlađi sin imao je dva mjeseca, a stariji dvije i pol godine kad sam provela s njima čitav dan u avionima od Dubrovnika do Rima, sve do Barcelone, da bih naposlijetku kasno navečer sletjela u Valenciju. Bila je to naša seldiba u taj grad. Ljudi ponekad naprosto moraju putovati s djecom i rijetki su oni koji su tada smireni. 
Nemam ništa protiv ideje o avionskim letovima bez djece, to je pitanje izbora. Primjerice, odlazim ponekad u hotele koji nisu obiteljski, nego za ljude koji se žele odmoriti i naspavati. No, tanka je granica između poštivanja vlastitih i kršenja tuđih prava.

Kad je slala pozivnice za svoje nedavno vjenčanje, poznata pjevačica svima je napomenula da je to party «samo za odrasle», uz objašnjenje kako želi da se njezini prijatelji taj dan zabavljaju, a ne da trčkaraju za svojom djecom. Dakako da mladenka ima pravo odrediti tko je poželjan, a tko nije na njezinu vjenčanju.
Kao roditelj sad već odrasle djece mogu reći da sam uglavnom sama procjenjivala gde ću ih i kada povesti. No, da mi je netko unaprijed dao do znanja da sam na obiteljskom događaju poželjna ja, ali moje dijete nije – tog trenutka bih odustala od dolaska.
«Vaši psi i vaša djeca samo su vaš problem», pisalo je na zidu jednog puba, što je Miljenko Jergović citirao u svojoj kolumni. Takvo bi nešto, ako mene pitate, trebalo pisati na zidovima svih ugostiteljskih objekata, jer ljudi često dopuste da njihovi psi – ili puno rjeđe djeca – maltretiraju druge ljude.
Ali, ako se sama pojava djeteta tretira kao nerješiv problem, kao što se dogodilo Greti Bellamacini u Cannesu, stvar prestaje biti bezazlena. To pokazuje da na festivalu ne računaju ozbiljno na redateljice i majke. One su ondje ukras, dekoracija koja treba pokazati otvorenost manifestacije, ali ne smiju stvarati probleme ni prekršiti odavno utvrđena pravila igre, koja ne žele mijenjati. Nešto ozbiljno ne štima s filmskim festivalom od kojeg je modernija čak i engleska kraljevska obitelj.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *