Cijepljenje: Teorije zavjere šire se na društvenim mrežama

Prije 25 godina doselila sam se sa svojim petomjesečnim sinom u Padovu, u kojoj je u to vrijeme služio don Branko Sbutega, jedan od najfascinantnijih ljudi koje sam imala priliku upoznati. Ubrzo nakon toga pozvao nas je u dom svojih prijatelja.
Ondje nam se pridružio postariji par podrijetlom iz Hrvatske sa svojom kćeri, kojoj je bilo tridesetak godina, i njezinim djetetom, koje je povela sa sobom. Bila je invalid, teško se kretala, noge su joj bile deformirane. Trebalo mi je vremena da mladu ženu upitam što joj se dogodilo. Preboljela je dječju paralizu. Njezina mi je majka pojasnila da su se simptomi bolesti pojavili nekoliko dana prije nego što je trebala primiti cjepivo. Bolest se razvila progresivno i učinila je invalidom. Dječaka je dobila s liječnikom Talijanom. Kad je malenom bilo nekoliko mjeseci, suprug joj je umro. Sa začudnim mirom prihvaćanja govorila je o svom životu. U meni je, međutim, rastao nemir.
Sve vrijeme sam razmišljala je li moj sin primio cjepivo protiv dječje paralize. Previše je sudbine, smrti i težine bilo za tim stolom, s kojima se tada, u srednjim dvadesetim godinama bilo teško nositi. Moj sin je primio cjepivo nakon rođenja, ali nisam baš o tom pitanju vodila računa otkako smo stigli u Padovu. Snalaženje i adaptacija na novu sredinu odvukli su me u drugom smjeru. Susret sa ženom koja je preboljela dječju paralizu ponukao me da odmah pronađem pedijatricu za svog sina. Na moja vrata došla je divna doktorica Vera Perri. Kad je uzela moje dijete u ruke, upitala me za knjižicu cijepljenja koju sam ponijela sa sobom.
Dolazila je k nama kad je imao temperaturu ili povraćao, naučila me čime treba hraniti dijete koje ima proljev, a prvo cjepivo koje je spomenula je “polio”, za dječju paralizu čije sam strašne posljedice imala priliku vidjeti uživo.
Nevjerojatno je da 25 godina poslije u našoj zemlji netko javno poziva ljude da ne cijepe svoju djecu.
Kod roditelja koji su protiv cijepljenja najčešće se kao motiv pojavljuje autizam, navodno je njihovoj djeci dijagnosticiran zbog cjepiva koje su primili. Tako je jedan saborski zastupnik obznanio na Facebooku da neće cijepiti svoje drugo dijete i kreirao grupu u kojoj su mu se pridružili ljudi koji razmišljaju poput njega. Jedna je naša pjevačica izjavila da je protiv cjepiva, opisujući kako je njezino dijete zbog cjepiva imalo ugnojenu ranu na nozi i autizam, koji je prošao nakon molitve.
Ljudska se vrsta upravo suočava s razornom prirodom Facebooka. Isprva je služio tome da se ljudi povežu. Danas je moćno oružje kojim se namještaju izbori, kreiraju i dijele lažne vijesti, osokolio je pojedince, koji ne znaju ništa ni o čemu, ali “imaju mišljenje” i ondje ga dijele. Počeo se okretati protiv nas, jer sve što je loše pri ljudima na Facebooku privlači sljedbenike. Mišljenje se može imati o stvarima koje su podložne subjektivnoj procjeni, ali ne može se “imati mišljenje” o medicinskom izumu, dostignuću koje se u praksi potvrdilo bezbroj puta. O nečem takvom samo neinformirana osoba može “imati mišljenje”. Ako ga javno širi i savjetuje ljude, a tiče se ljudskog zdravlja na koje želi utjecati, onda to ne nazivamo mišljenjem, nego nadriliječništvom. Cijepljenje je zakonska obveza, a saborski zastupnik poziva ljude da je krše. Problem je, kao i uvijek, u manjkavosti hrvatskih zakona, pa imamo apsurdnu situaciju da liječnici nisu dužni prijaviti one koje ne cijepe djecu. Problem je i to što institucije ove zemlje stvaraju kaos umjesto da uvode red.
Čitala sam komentare mnogih ljudi, koji također “imaju mišljenje”: “Ja ne cijepim dijete, a ti cijepiš i bok! Svatko ima pravo radit što hoće”. To je anarhija za koju se zalaže saborski zastupnik koji odgovorne prema sebi i drugima naziva ljudima s mentalitetom krda. Hrvatski zavod za javno zdravstvo nas upozorava da posljednjih šest godina pada cijepni obuhvat, broj djece koja su cijepljena i naglašava da je ugrožen kolektivni imunitet, što dovodi u najveću opasnost djecu predškolske dobi. Djeca koja nisu cijepljena ugrožavaju onu koja jesu, jer se smanjuje učinkovitost cjepiva i slabi nešto što se zove kolektivni imunitet, koji smo prisiljeni dijeliti s ljudima koji sebično zanemaruju činjenicu da su i sami cijepljeni. Nemaju autizam, samo su, eto, sebični pa ne mare za kolektiv.

Kad sam bila dijete, medicinsko osoblje dolazilo nas je cjepiti u osnovnu školu. Neki su plakali i bojali se igle, drugi su se smijali i hrabro to izdržali, ali nije dolazilo u obzir da neko dijete ili roditelj dovede čin cijepljenja u pitanje. U memoriju naših roditelja upisane su patnje, smrti i bolesti djece njihovih predaka, koliko su im bake i prabake rodile i pokopale djece. Danas se to sjećanje izgubilo, pa odbacujemo dostignuća ljudi koji su ovaj svijet učinili boljim mjestom. Zbog čega su se protivnici cijepljenja uhvatili baš autizma? Autizam spada u skupinu dubokih razvojnih poremećaja tipičnih za prve godine života, češći je kod dječaka nego kod djevojčica i ne liječi se molitvom. Problem je kod psihijatrijskih poremećaja što im se uglavnom ne zna točan uzrok. Za autizam se smatra da je multifaktorijalnog porijekla, s puno čimbenika rizika koji zajedno dovode do izražene kliničke slike, a pretpostavlja se da je genska baza važnija u odnosu na ostale čimbenike. No poremećaj je takve prirode da se njegove simptome ne može uočiti odmah. Kad se rodi dijete s autizmom, ono izgleda posve zdravo. U tome leži korijen ove tako prigrljene povezanosti između cjepiva koje tek rođeno dijete primi i autizma.
Za razliku od drugih grana medicine, u psihijatriji postoji samo nekoliko stanja kojima se zna uzrok. Takav je primjerice PTSP, za koji se zna da ga uglavnom uzrokuje prethodno doživljena trauma. Za autizam – baš kao i za najvažniju duševnu bolest shizofreniju – ne postoji precizan odgovor na pitanje što ih uzrokuje.
Vjerujem da je roditeljima teško prihvatiti da je njihovo dijete dobilo dijagnozu autizma pa uzrok traže u nečemu izvana. Teorije zavjere su im ponudile cjepivo – bez ikakvih dokaza – a neki od njih su ga jedva dočekali. Netko je autizam djetetu ubacio izvana jer njihovo bi dijete sigurno bilo zdravo. U takvom razmišljanju prisutno je puno paranoidnosti i narcizma. Zaboravljaju da kod odluke o donošenju novog života na ovaj svijet nitko nije dobio garanciju da će se dijete roditi zdravo.
Svojim ponašanjem dovode u rizik javno zdravlje, svoju i tuđu djecu. Dođe li do epidemije ospica u vrtićima i školama, bit će kasno za rasprave. Što ćemo kao društvo sad poduzeti?

Sviđa ti se ova kolumna? Pročitaj posljednju u najnovijem broju Glorije!

Photo: CC Sanofi Pasteur/Gautham Dhimal

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *