Čin spaljivanja slabijeg od sebe ne može donijeti olakšanje

Kriv si kriv za visoke cijene, kriv si kriv za stambene probleme
Kriv si kriv za benzin i kafu, kriv si kriv po svakom paragrafu
Konte od Klade, Grofe Crni put, Od pjace Amigo, sve ćeš sada čut
Ne sotto voce nego na sav glas, Jer ti Karnevalu, platit ćeš za nas!
Bila je ovo karnevalska pjesma koju je osamdesetih godina prošlog stoljeća napisao moj otac. Izvedena je na gradskom trgu u Metkoviću pri završetku suđenja Marku Krnjevalu, koji je naravno proglašen krivim i potom spaljen. Bile su to godine kada su ljude mučile nestašice benzina i vožnja sustavom «par – nepar», redovi u trgovinama za šećer i kavu, pa tekst pjesme govori o tim problemima.
Kad se karnevalska lutka proglasi krivom, spaljuje su s njom sve ono što je ljude najviše mučilo u protekloj godini, u nadi da ih više neće sustizati. Svečanost karnevala ili fašnika najuže je povezana s ljudskim nesvjesnim. To je poganska tradicija, ljudi su u doba prije nastanka kršćanstva, vjerovali da navlačenjem zastrašujućih maski na lica, mogu uplašiti i otjerati sile zla, demone i bolesti.
Obredno spaljivanje lutke koja simbolizira sve probleme koji ih muče ima jednu, podsvjesno još važniju, funkciju.
To je javna demonstracija da se krivnja zapravo ne nalazi u njima, ona je izvan njih, koncentrirana je i materijalizirana u jednoj figuri; velikoj, vidljivoj i opipljivoj, a onog trenutka kada se ona zapali, nastupa olakšanje. Karneval zato ima grupno terapijsko značenje.
Ljudi mogu s mirom otići kući i čekati dolazak toplijih dana. Buđenje optimizma i nove nade prirodna je čovjekova potreba, zato je važno da se riješi zla koje ga ometa, drži ga ne mjestu i ne dozvoljava da mu bude bolje – a koje se nalazi izvan njega, nikako u njemu.
Koliko je karneval ili fašnik ljudima važan pokazuje činjenica da dolazak kršćanstva nije doveo do njegova ukidanja, samo je uklopljen u crkveni kalendar.
Osamdesetih se godina prošlog stoljeća prozivalo ekonomske poteškoće, imenovalo probleme, krize i nestašice, ali nije se smjelo prozivati i imenovati političke figure koje su ih prouzročile. Tako je karneval bio politički cenzuriran. A onda je konačno došla demokracija.
Na trgovima su, kao kreatori i nosioci problema i zala, u obliku karnevalskih lutki počeli gorjeti političari. Ovisno o tome kakva je glasačka baza nekog kraja, odabire se lik moćnika koji će biti prozvan i na kraju spaljen.
Ljudi i dalje uživaju nositi maske, ne doduše da bi prestrašili i otjerali bolest i glad, ili zastrašili koronavirus, što je ove godine barem trebalo pokušati, nego da bi sebi dali oduška da načas budu netko drugi, pokažu kreativnost, smisao za humor, da se druže i provesele.
Ono što je kršćanstvo mudro napravilo s karnevalom jest da ga tolerira; zato su u to doba godine tjedan dana neumjereno jede i pije, slobodno brblja i iznose se politička mišljenja kroz humor i provokaciju, simpatična je drskost i potiče se blud, jer nakon toga slijedi skrušeno vrijeme posta i korizme, koji uvode u blagdan Uskrsa.
U Imotskom je, međutim, tradicija karnevala i organiziranih pokladnih svečanosti duga 150 godina ove godine ozbiljno kompromitirana. Kao karnevalsku figuru nisu odabrali neku moćnu političku ličnost, niti ozbiljan društveni problem s kojim su se u protekloj godini nosili, a ne može se reći da ih nije bilo.
Od svih javnih i društvenih problema s kojima su se Hrvatska i njihov grad susreli u protekloj godini najveći im je problem jedan gej par, dvojica mladića koji pristojno izgledaju, još pristojnije govore i željeli bi pomoći nekom djetetu iz mnogobrojnih hrvatskih domova za siročad, da djetinjstvo ne provede u hladnoj i nezainteresiranoj instituciji, nego da dobije dom. Mladen i Ivo nisu problem, nego ljudi na čije se postojanje među nama trebamo napokon naviknuti. Nisu tu od jučer, nego od pamtivijeka, a njihova je namjera u suštini kršćanska.
Ono što su Imoćani ove godine učinili sa svojim karnevalom je zloupotreba jedne pozitivne, tradicionalne manifestacije da bi se propagirao govor mržnje usmjeren na skupinu ljudi koja ionako posjeduje prava manja od ostalih.
Kad odabereš javno prozivati i spaljivati slabije od sebe, ponižene i neprivilegirane, a u priču umetneš i figuru jednog djeteta, pa taman i sa licem Nenada Stazića, tada fašnik poprima naličje fašizma, kojeg kako piše Umberto Eco u eseju «Vječni fašizam» karakteriziraju kult tradicije, strah od razlike i prezir prema slabijem.
Naši su se preci karnevala dosjetili kako bi se suprotstavili silama koje su izgledale moćno i zastrašujuće, a utjecale su na njihov život.
Moderno je doba kao fašničke i karnevalske figure logično nametnulo političare, jer oni su danas te moćne sile koje upravljaju našim životima.
Jedan gej par, koji nema nikakve društvene privilegije i mora se boriti za mogućnost da postanu udomitelji, a ne posvojitelji, sigurno nije ta moćna sila niti figura koje bi se trebalo riješiti spaljivanjem. A dijete u njihovom naručju organizatorima je draže spaljeno, nego živo.
Kada su odabrali spaliti slabije od sebe, a ne one jače i moćnije, javno su demonstrirali vlastitu mržnju i netrpeljivost, kako bi dokazali sebi i svijetu da u njihovoj sredini nema homoseksualaca nego svi o toj temi misle isto što i oni.
No, kako su taj čin doživjela djeca, koja sigurno ne znaju tko je Nenad Stazić, ali su mogla razaznati da pred njima gori figura djeteta?
I zamislimo načas kako su se tijekom obreda spaljivanja osjećali oni njihovi sugrađani koji su u takvoj sredini prisiljeni živjeti dvostruke živote, biti u braku jer se to od njih očekuje ili glumiti kako su stari momci i brak ih uopće ne zanima ili nisu uspjeli pronaći onu pravu.
Nakon spaljivanja jednog gej para s djetetom i poručivanja javnosti da oni tako vide stvarnost, mržnje se nažalost nisu riješili. Velik je to teret, u njegovom rješavanju neće im pomoći da iduće godine zapale još veću skulpturu gej para, s još većim djetetom. Ovim su strašnim činom zapravo oduzeli mogućnost sebi da povjeruju kako će novo ljeto biti bolje, jer s takvom mržnjom i netrpeljivošću trebaju živjeti i ostatak godine.
Čin spaljivanja slabijeg od sebe ne može donijeti olakšanje, srećom je pokazao da hrvatska javnost, bez obzira što tko misli o udomljavanju, osuđuje ovakvu demonstraciju mržnje.

Foto: Foto – video BOŠKO ĆOSIĆ

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *