Cjeloživotno obrazovanje: nikad nije kasno naučiti nešto novo

Bio je početak 90-ih. U studentskoj sobi trudila sam se oponašati život, učeći Rimsko pravo, prvi ispit na Pravnom fakultetu koji sam upisala prethodne jeseni. Učiti pravo u zemlji u kojoj se sprema rat poprilično je iracionalno. Uronjena u stranice debele knjige mogla sam zaboraviti što se zbiva i bojati se samo neuspjeha na ispitu. 
Začahurila sam se u sobičku, pamteći institute rimskog prava kojih se i danas sjećam – kad mi je na vrata netko pokucao. Nisam željela posjete iz vanjskog svijeta u kojem su se smjenjivale euforija i strepnja. 
«Daj da ti gatam!»-rekla je ženska osoba smežurana lica zamotana u šarene krpe.
Kakav kliše, Ciganka će mi pogledati u dlan, pa reći da ću položiti ispit, jer što bi radila ženska osoba u trenirci, koja danima nigdje ne izlazi, a u ruci drži tešku knjigu, nego učila?
«Molim te seka, daj da ti gatam!»-počela je nabrajati.
Otišla sam do stolice i u torbi pronašla novčanik. Bio je tanak, u njemu je bilo otprilike 20 kuna.
«Evo!»-rekla sam, misleći kako barem nisam gladna i da je dobro da te, s vremena na vrijeme, netko podsjeti kako može biti gore.
«Hvala ti seka! Hvala ti puno!»- govorila je dok sam pritvarala vrata. 
«Dabogda ti učila sto godina!»-podviknula je naposlijetku, a ja sam se naslonila na vrata, dok su mi krajičkom mozga odjekivale njene riječi.
Kako misli «sto godina»? Je li ona normalna? Ispit je u ponedjeljak. Što je u stvari rekla? Da neću položiti, nego ću sto godina zatvorena učiti dok ne izdahnem. Pronaći će jednom moj kostur koji će grčevito držati knjigu ispod ruke. Otvorila sam vrata i izašla na hodnik, u nadi da ću je pronaći i zamoliti da povuče svoje riječi. Možda ne zna gatati i proricati budućnost, ali meni je zvučalo kao da me proklela. A to uopće nije smiješno, kad se radi o izlasku na prvi ispit. Nije je bilo. 
Ispit sam položila, ali od prava sam, stjecajem životnih okolnosti, jedne jeseni odustala. Još za vrijeme tog studija počela sam se baviti novinarstvom, dok je redakcija Globusa još bila u Martićevoj ulici, pa je bilo prirodno da ga kasnije upišem i završim. 
Ali, životne okolnosti i moja znatiželja natjerali su me na početku 40-ih da ponovo sjednem u školsku klupu. Upisala sam, na nagovor meni važne osobe, edukaciju iz psihoterapije, koja je trajala četiri godine. 
Nisam na početku bila uvjerena da ću je dovršiti, niti sam imala jasnu ideju kamo sve to vodi. Moja djeca su poodrasla i imala sam više vremena. Mogla sam krenuti u planinare, upisati nordijsko hodanje ili tečaj fotografije, ali presudio je valjda interes za tim područjem. I povukli su me ljudi.
Prije par dana bila sam na proslavi dvadesete godišnjice braka jednog para. Kakvo je vrijeme došlo, rijetka je to proslava i treba je nekako obilježiti. Čovjek je rekao da je ponosan što su mu došli prijatelji iz osnovne i srednje škole, oni s fakulteta kao i ljudi koje je upoznao u posljednjih nekoliko godina. Prijateljstva koja zasnivamo tijekom života i ljudi koji nam vremenom dođu najbolji su pokazatelj koliko smo se promijenili. 
Grupa koja me dočekala na toj edukaciji bila je onakva kakvu sam u tom trenutku života trebala. I tako smo četiri godine u zatvorenom prostoru provodili čitave dane, išli na individualnu i grupnu psihoterapiju, slušali predavanja i pisali eseje, počeli rad s klijentima i ušli u superviziju. U trenutku kad sam napisala diplomski rad, mislila sam kako je vrijeme da malo stanem na loptu.
Stručno usavršavanje je jedno, a aktivno studiranje nešto sasvim drugo. Trebao mi je predah, ali nisam ga mogla dobiti.
Prošle je godine u Hrvatskoj donesen «Zakon o psihoterapiji», kojim je propisana još jedna studijska godina, s deset ispita, za one koji se bave psihoterapijom, a nisu prethodno diplomirali medicinu ili psihologiju. Inače smo druga po redu zemlja u Europi, odmah iza Njemačke, po propisima i zahtjevima koje treba ispuniti za stjecanje određenog zvanja. U Hrvatskoj je teže postati fizioterapeut nego bilo gdje u Europi, osim u Njemačkoj. Srećom, pokraj Hrvatske se nalazi država u koju možete svratiti po namirnice i usput kupiti diplomu koja se ovdje nostrificira i prizna. 
I tako sam se prošle jeseni, po sili zakona, ponovo zatekla u studentskoj klupi. Gledala sam oko sebe; odvjetnica, stomatolog, profesor na Filozofskom fakultetu, profesor komunikologije na Vernu, marketinška stručnjakinja, docentica fizike na Medicinskom fakultetu, dramaturginja, magistra sociologije, redom u tridesetima, četrdesetima i pedesetima – na novom početku. Cjeloživotno obrazovanje, o kojem se toliko priča, na djelu. Sami plaćaju svoj studij, uglavnom su već završili neku psihoterapijsku edukaciju, izdvajaju slobodno vrijeme kojeg je ionako malo, jer svi rade osnovne poslove i uspješni su u njima. Naša predavanja su pri kraju, okosnica je bila psihijatrija koju smo odlazili slušati u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče. 
Zbog toga je patio moj život, slobodnog vremena gotovo nije ni bilo, a kad sam prije neki dan sjela na kauč i otvorila udžbenik Psihijatrija, koji ima otprilike 450 stranica, autori su Begić, Jukić i Medved, sjetila sam se Ciganke.
Učiti možemo institucionalno i formalno, ili neformalno. Institucionalno učenje ne donosi samo diplome, nego nova poznanstva i ljude, od kojih neki ostave trag. Neformalno učenje se odvija u samoći, poznajem ljude koji ni trena ne žele ispustiti knjigu iz ruku kako bi slušali nečije prazne priče.
Takav način života donosi mogućnost izbora, da se svakih nekoliko godina resetiraš, promijeniš ono što radiš, pronalaziš motive i razvijaš svoje interese. 
Splićanka Lejla Kovačić, inženjerka geodezije, na korak do 70-og rođendana dobila je dijagnozu karcinoma dojke i tada odlučila upisati slikarstvo u likovnoj radionici. Počela je odlaziti dvaput tjedno na satove. Njena je petogodišnja edukacija završila diplomom, odlazila je slikati čak i kad su je boljele kosti, jer njen je karcinom u međuvremenu metastazirao. «Bez obzira na bol bilo mi je lakše odlaziti na satove slikanja nego sjediti doma i buljiti u televiziju. Izvuklo me to, zanijela bih se slikajući dok me ne bi počele boljeti kosti.» Njena je bolest sad pod kontrolom. 
Iscrpljeni tempom i zasićeni onim što rade, ljudi odlaze iz svojih struka, uče i savladavaju nove vještine, kako bi pružili sebi mogućnost da okrenu novu stranicu. Ove godine nisam imala vremena za sebe, a opet sam, više nego ikad, bila u dodiru sa sobom.
Nekad davno su me riječi nepoznate žene zgrozile, danas mislim da me blagoslovila. U njenim očima bila sam privilegirana osoba koja sjedi i uči. U svojoj zahvalnosti mi je poželjela da to potraje. I evo, traje i danas, moja mala privatna bitka.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *