Da bismo dobili ovu bitku moramo biti ljudi

Kad mi je sin koji studira u Nizozemskoj prošlog tjedna poslao poruku da je njegov fakultet zatvoren, shvatila sam da je pitanje trenutka kada će se tamošnje stanje drastično pogoršati i pozvala ga da se vrati u Zagreb. Istog je trena prihvatio ponudu.
Biti zatvoren u Haagu – zbog koronavirusa – stvarno nema smisla.
Idućeg je dana poznati chef Mate Janković objavio post koji su svi prenijeli.
Mate je na Facebooku upozorio kako je sletjevši iz Engleske u Zagreb bio pripremljen na mjeru samoizolacije, ali ne i na ogromnu gužvu na zagrebačkom aerodromu gdje je više od tristo ljudi satima natiskano čekalo dokument o samoizolaciji, unatoč mjeri zabrane okupljanja za više od sto ljudi. Također je upozorio da nisu odvojili putnike trakom, pa je tako povećana opasnost od zaraze.
Mediji su, kao i mnogobrojni Matini facebook prijatelji, prenijeli ovu objavu. Sutradan su na aerodromu bili puno bolje organizirani. Ako je tome pridonio i njegov post, onda mu trebamo zahvaliti.
Policajac na aerodromu mom je sinu dao masku koju nije uspio kupiti u Nizozemskoj – pa mu ovom prilikom zahvaljujem.
U inozemstvu studira pune tri godine, tijekom kojih sam uvijek kad se vraćao kući išla na aerodrom po njega. Mješavina olakšanja i tuge nakupljala se prošle subote u mojoj nutrini, jer znala sam da je sletio, ali znala sam i da ga iduća dva tjedna ne smijem vidjeti.
Ljudi koji su s njim razgovarali na aerodromu rekli su da ne bi trebao imati kontakt ni sa članovima obitelji, potpisao je dokument o samoizolaciji i otišao u kućni pritvor.
Istog četvrtka okrenula sam još jedan broj. Javila se moja mama. Imam roditelje koji su po svim kriterijima žrtve koje virus imena korona najviše voli pokositi. To je kruna koju ne želim da ponesu, iako su kralj i kraljica – po svim pitanjima.
Dok je razgovor sa sinom trajao pet minuta u kojima je sve išlo jednostavno – ovdje ništa nije bilo tako.
Žive u gradu koji je karantena sam po sebi. Udaljenost od Metkovića do prve gradske bolnice na teritoriju Republike Hrvatske je veća od 100 kilometara. Tamo ljudi svoje prijatelje i obitelj zaklinju: «Ako me prekine srce negdje na cesti, molim da me ne vozite u Dubrovnik.» Ili šapuću kad sumnjaju da su bolesni: «Molim vas da me ovaj put ne vozite u Split nego direktno u Zagreb.»
Ovi zavjeti nemaju veze sa spomenutim bolnicama i njihovom kvalitetom, koliko s obiteljskim iskustvima i sjećanjima koja se prenose generacijama. Puno je obitelji koje imaju nekoga tko je na putu do tih bolnica ili po prijemu u njih, iscrpljen krivinama i dugim putem naglo preminuo, pa se s koljena na koljeno prenose strahovi, sjećanja, zavjeti i želje. Bilo je i onih koji su nesreću doživjeli putem, pa u bolnicu nikad nisu stigli.
Kad u ovakvom času, kakav nije snašao prijašnje generacije, imaš roditelje u osmom desetljeću života koji sami žive u gradu iz kojeg je čovjek pješice zbog situacije sa zdravstvenom zaštitom hodao prema Zagrebu, razum ti nalaže da ih nagovoriš da dođu.
Međutim, s prijedlogom se nisu složili.
Prvo, na Dnevniku su vidjeli da je koronavirus najviše koncentriran u Zagrebu i Istri. A kod njih ga nema.
Imaju pravo, pomislila sam. Ali, dođe li i tamo prestat će ležernost tipična za južni dio zemlje, koja je na zagrebačkim ulicama vidljivo ishlapila.
Pokušala sam s posljednjim argumentom. Osigurali smo im prazan stan, namješten je i očišćen samo za njih dvoje, trebaju doći i useliti.
«I da sjedimo zatvoreni u stanu u Zagrebu?» – zgroženo su upitali.
Između izolacije u Zagrebu i one u svojoj kući – biraju ovu drugu.
Starijim ljudima njihov komoditet i rutina ponekad vrijede više od sigurnosti, zdravstvene skrbi ili blagostanja.
Tata je pod pritiskom obećao da više neće ići na buće, što mu je bio svakodnevni ritual.
Svi moramo mijenjati ponešto u svom poimanju stvarnosti i načinu života.
Među nama, pokazalo se ovih dana, žive oni koji ne mare puno za bližnje i nemaju razvijen osjećaj odgovornosti, koji je važan kako bi dobili ovu bitku. Ponašaju se poput virusa – bezobzirni su, sebični i nametljivi. Tako ne možemo dobiti bitku protiv stvorenja, koje će nas na svom terenu sigurno pobijediti. Da bismo je dobili moramo biti ljudi, više nego ikad – odgovorni, solidarni, promišljeni i disciplinirani. Ne povoditi se za nagonima, nego se ponašati razumno.
Nemamo razlog za paniku, ali ne možemo se kretati jednako kao prije. Virus je stigao među nas i o našem držanju ovisi koliko ćemo mu dozvoliti da se osjeti komotnim i brzo raširi.
U ovom trenutku moj nećak star 4 godine boravi u izolaciji, jer je u vrtiću bio u grupi s djetetom čiji je roditelj zaražen i svejedno je dovodio svoje dijete u vrtić.
Drugi nećak pomiren je proslavio sedmi rođendan bez zabave i prijatelja. Djeca su ponekad razumnija i zrelija od odraslih.
Danas sam sinu odnijela hranu u stan u kojem boravi. Mislila sam da će mi otvoriti vrata, ali ne bih ulazila, samo sam mu htjela predati vrećicu.
Rekao mi je iza zatvorenih vrata: «Spusti sve i idi, poanta je u tome da ne smije biti kontakta. Mahnut ću ti s balkona.»
S balkona mi je mahnuo s maskom na licu. Onda me nazvao i rekao da su ga uputili da i na balkonu treba nositi masku.
Misliti na druge, to je sve što trebamo.

Fotografija: SpirosK photography “Around Krakow Barbican”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *