Davanje i primanje ljubavi

Jeste li ikad razmišljali o tome da je ljubav dvosmjerna ulica?

Da bismo razvili zdrav ljubavni odnos, nužno je da smo sposobni davati i primati ljubav. No, mnogi ne misle na takav način.

Nekima je posve prirodno da u ljubavnom odnosu više primaju. Drugima je prirodnije i ležernije da je daju.

Čula sam od mnogih žena kako su sretne kada  ljubav daju – bez obzira radi li se o partneru, djeci ili ljudima koji su značajni u njihovom životu. Njima se to čini dovoljnim da bi bile sretne. Kad ih upitam zbog čega imaju problem s primanjem, dobijem različite odgovore koje mogu svesti pod isti nazivnik: nisu dovoljno dobre za primanje. No, kako je u životu u svemu važan balans, takva vrsta odnosa potiho iscrpljuje.

Žene koje kao onkološki bolesnici dolaze po psihološku pomoć u velikoj mjeri imaju izražen taj problem; živjele su dajući sebe i svoju ljubav, pažnju i brigu. Malo su dobivale zauzvrat. Zato je važno shvatiti da je za ljubav važan omjer primanja i davanja. Ne moramo biti toga svjesni, ali tijelo osjeća manjak.

Ovaj sam vikend provela na psihološkoj edukativnoj radionici «Davanje i primanje ljubavi». Ono što sam tamo naučila od svjetski poznate imago i gestalt terapeutkinje Orli Wahrman i Ljiljane Bastaić, hrvatske psihijatrice i imago terapeutkinje želim podijeliti s vama.

Da bismo primili ljubav potrebno je znati da smo voljeni, na spoznajnom nivou. Ali to nije dovoljno. Potrebno je osjećati ljubav u srcu i tijelu – nije dovoljno samo znati.

Pa to je lako, pomislit ćete.

Sad se sjetite svih ljudi koje poznajete, koje žive u tragično lošim brakovima ili vezama, ne zato što osjećaju partnerovu ljubav u srcu i tijelu ili zato što im je pokraj njega dobro, nego zato što im s vremena na vrijeme kaže da ih voli, iako to nije popraćeno ponašanjem. I to je dovoljno da oni daju svoju ljubav.

Zbog čega je teško naučiti primati ljubav?

Zato što je riječ o obrascu koji je nastao u ranom djetinjstvu. Roditelj ili roditelji šalju nam poruku da nismo dovoljno dobri.

Poruka se šalje vrlo jednostavno. Nedavno je glumica Goldie Hawn dala sjajnu izjavu:» Majke, spustite svoje mobitele. Trebate gledati u oči svog djeteta kad vam se obraća, ono treba vašu punu pozornost!»

Htjela je reći da nije dovoljno dijete nahraniti, okupati, zadovoljiti njegove fiziološke potrebe. Igra je nevjerojatno važna za psihološki razvoj djeteta, osjećaj povezanosti s majkom, samopouzdanje i razvoj samopoštovanja.

Kad dijete ne dobije kontakt s majkom, saznanje da ga je primijetila, uočila njegovu želju za komunikacijom koja je prisutna i kada ono ne zna govoriti – procesuira to kao osuđivanje, vlastitu bezvrijednost koja dovodi do frustracije i potom do bijesa. Međutim, za malo je dijete poprilično opasno da pokaže svoj bijes. Tada ga okrene protiv sebe, tako što misli da su drugi dobri, a ono nije dovoljno dobro ili postaje agresivno prema drugima. Tako se razdvaja od svoje prave osobnosti i istovremeno razvija perfekcionizam, «jer da bih bila prihvaćena – moram biti savršena». To su sva ona djeca primijećena tek kada napravo nešto izuzetno ili se roditelji mogu hvaliti njima. Nije bilo dovoljno da postoje da bi bili prihvaćeni i voljeni. Takve osobe naginju davanju u ljubavnim vezama.

Kako onda možemo naučiti primati ljubav?

Trebali bismo prvo naučiti imenovati svoje osjećaje. Vremenom smo naučili bježati od teških osjećaja; tuge, žalosti, ljutnje, odcijepili smo se od slabog dijela sebe. No, ono što je ostalo prisutno, što pokazuje da se taj proces dogodio jest anksioznost. Potrebno je da se povežemo  sa svojim iskustvom i prihvatimo vlastite teške osjećaje, jer tek tada smo cjeloviti.

U odnosu s partnerom važno je da shvatimo vlastite projekcije, koje upucavamo u njega. Nedavno mi je jedna djevojka pričala o tome kako njen dečko nikako ne vidi što ona radi, koliko se žrtvuje, nego samo primjećuje ako nešto ne napravi dobro i tada glasno negoduje. Završila je težak fakultet i direktorica je u velikoj firmi, a on uspije postići da se pokraj njega osjeti nesposobnom. Ona na poslu traži maksimum od sebe i od drugih, velik je perfekcionist. Ponekad je možda nepravedna prema svojim podređenima, zna pobjesniti do te mjere da viče i govori im da su glupi kad pogriješe, iako nisu toliko loši. Puno su naučili od nje otkako je došla na tu funkciju.  Ali možda ona kod njih vidi samo pogreške. Upravo je to odnos koji je imala s majkom, koja je njena dostignuća uzimala kao normalnu stvar, a pogreške naglašeno kritizirala.

Kad sam primijetila da zaposlenicima čini isto ono što je smeta kod njenog dečka – razmislila je i rekla da zapravo ona to radi više nego  on. U začaranom je krugu, koji nije vidjela. Odabrala je nekoga tko će joj govoriti da nije dovoljno dobra, jer joj je to poznato – kako bi mu mogla dokazivati suprotno. Istovremeno, to što je smeta kod njenog dečka ima i ona  – ali u ponašanju prema drugima.

Da bismo u vezi mogli primati ljubav potrebno je da razvijemo suosjećanje prema partneru i kada čini nešto što nam se ne sviđa, jer trebamo uvidjeti kako imamo iste karakteristike.

Ipak, najveće otkriće radionice bila mi je dr Brene Brown.

Povezanost je ono zbog čega smo ovdje, kaže dr Brown. Kad je započela svoje istraživanje povezanosti – od ljudi je dobivala priče o tome kako su bili isključeni iz nje. Nakon 6 tjedana istraživanja napipala je problem o kojem govore, a to je sram. Sram je strah od nepovezanosti. Nisam dovoljno dobar, dovoljno sposoban, pametna, lijepa… A drugi će to vidjeti Sram kaže: ja sam pogreška. Dakako da ovdje nije riječ samo o partnerskoj ljubavi. Ono što je podupiralo sram, kaže dr Brown, bila je bolna ranjivost.

Da bismo sebi dozvolili bilo kakvu vrstu povezanosti, moramo se izložiti, to nas čini ranjivima. Ljude koji imaju dubok osjećaj vrijednosti, ljubavi i pripadanja nazvala je «wholehearted», što bi u doslovnom prijevodu bilo svesrdan, ali radije bih upotrijebila izraz «potpuni». Takvih ljudi ima samo 30 %. Oni vjeruju da su vrijedni ljubavi. Imaju hrabrost da se izlože, da budu nesavršeni. Imaju suosjećanje prema sebi i drugima. Imali su pravo na pogrešku. Pričali su o spremnosti da prvi kažu: «volim te». Ti ljudi nemaju problem s primanjem niti davanjem ljubavi. Ranjivost je rodno mjesto radosti, kreativnosti, pripadnosti i ljubavi, kaže dr Brown. Preostalih 70 % ljudi nažalost moraju raditi na sebi kako bi naučili prihvatiti svoju ranjivost, ali važno je da je to ipak moguće. Na koje se načine borimo protiv ranjivosti?

Tako što je otupljujemo. Činimo to prekomjernom hranom, trošenjem, alkoholom, drogama. Cijena koju plaćamo je visoka, jer otupljujući teške emocije, otupljujemo radost, zahvalnost i sreću. A tada se osjećamo jadno. Razvijamo perfekcionizam i što je najgore, usmjeravamo ga na svoju djecu. U pogledu odgajanja njena je poruka da djetetu trebamo poručiti da je nesavršeno i predisponirano za borbu, ALI JE DOSTOJNO LJUBAVI I PRIPADNOSTI TAKVO KAKVO JEST. Te će osobe jednoga dana moći jednako davati i primati ljubav.

Sviđa ti se kolumna? Potraži posljednju u najnovijem broju Glorije!

Fotografija: chiarashine

Link na original

Creative Commons licenca

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *