Djeca i zanimanje: Zna li mama uvijek najbolje?

Sjedila sam na manikuri u jednom salonu u centru grada, kad su se iznenada pojavile kolone maturanata koji slave. Famozna «norijada» odvijala se na ulicama glavnog grada.

«Ni ne znaju što ih čeka, zato su tako sretni! Ja bih se sad vratila natrag.» – rekla je djevojka u salonu, koja svakog dana uređuje nokte.

Htjela sam je upitati je li stvarno željela raditi svoj posao i kako je došlo do toga da odabere to zanimanje. Ali nisam.

Ono što znam jest da niti jedan maturant ne može shvatiti da je najbezbrižniji dio njegovog života upravo prošao. Potreban je vremenski odmak i određeno životno iskustvo da bi se došlo do tog zaključka.

Oni koji su odabrali strukovne škole, poput djevojke u salonu, ubrzo se suoče sa svojim izborom. Nađu li brzo posao, kao što je ona imala tu sreću, uskoro im postane jasno kako će otprilike izgledati njihov radni vijek. Imala sam dojam da je djevojka svoj komentar više izrekla zbog osjećaja koji je u srednjoj školi imala – da je život uzbudljiv i prepun mogućnosti. Nekoliko godina kasnije njeni su dani ispunjeni i predvidljivi.

Oni koji upišu studij, produžuju svoju mladost. Međutim, ni jednima ni drugima nije lako s navršenih 15 ili 19 godina donijeti odluku čime se žele baviti.

Prilikom izbora životnog zanimanja jako je važna uloga roditelja. Djeca svoje izbore, podsvjesno i svjesno, ravnaju prema njima i njihovim zahtjevima, koji čak ne moraju biti izgovoreni.

Kad sam završila srednju školu kulturno-umjetničkog smjera, kako se tada zvala gimnazija, jedino što mi je bilo  jasno jest da ću na studij u Zagreb. Nisam bila sigurna što bih željela studirati, ali sam znala da taj studij nikako ne smije uključivati matematiku. U to su vrijeme učenici koji su završili sve razrede odličnim uspjehom bili oslobođeni  polaganja mature, jedino je bilo potrebno napisati maturalni rad iz nekog predmeta i dobiti odličnu ocjenu. Ja sam odabrala hrvatski jezik i književnost, a moj profesor mi je kao temu dao da napišem scenarij prema  pripovijetci Ive Andrića «Olujaci». Dobila sam peticu i tako se mogla početi pripremati za upis fakulteta. Razmatrala sam studij književnosti, međutim, ubrzo mi je postalo jasno da taj studij ne dolazi u obzir. U razgovorima koje sam u to vrijeme uglavnom vodila sa svojom majkom, ona je imala jasan stav. Književnost mi ne da studirati – jer ju je završila ona. I nije bila uvjerena da je to dobar izbor za mene. Dalje od toga nisam bila u stanju ništa smisliti. Psihologija me privlačila, ali bojala sam se statistike. Dosjetila se ona. Trebam studirati stomatologiju. Kad sam je zbunjeno pogledala, otkud joj ta ideja, moja je mati mudro obrazložila.

«To ti je istovremeno fakultet i zanat. Loša vremena dolaze, (bila je 1989. godina), a ljudi će uvijek morati popravljati i vaditi zube. I ako budeš morala ići u inozemstvo – ta diploma će vrijediti.»

Moja je majka pametna žena. Kad danas pogledam, s ove distance – sve je uzela u obzir. Jedna sitnica joj je promakla iz vidokruga. Nije uzela u obzir mene. Imam dvije lijeve ruke, a zubari moraju biti spretni s rukama. Kemija i fizika su mi, poslije matematike, bili najdosadniji predmeti. Briljirala sam iz hrvatskog, išla na takmičenja iz povijesti na kojima sam osvajala prva mjesta, izvrsno su mi išli jezici. Stomatologija i ja nismo imale niti jednu dodirnu točku, iako su racio i logika moje majke bili posve ispravni.

Molećivim sam glasom tada upitala mogu li kao drugu opciju probati upisati pravo. To je prošlo. Za prijemni ispit na stomatologiji spremala sam se mjesec dana. Plačući u sebi išla sam na predavanja iz kemije, fizike i biologije na Filozofskom fakultetu organizirana za one koji idu na medicinu i stomatologiju. Tamo sam se osjećala podkapacitirano i jadno. Ti su ljudi bili dobri u svemu u čemu ja nisam. Prijemni sam na stomatologiji riješila dobro. Sa svojim ocjenama bih još tamo i upala. Spasio me nekakav test iz psihomotorike, na kojem sam dobila malo bodova, pa sam zato ostala ispod crte. Na Pravni sam fakultet došla polagati prijemni ispit bez dana pripreme. I položila.  Tako sam iduće tri godine studirala nešto s čime nismo bile zadovoljne ni ona ni ja. Bubala sam rimsko pravo i učila napamet zakone iz kaznenog prava – sretna što tu nema matematike. Na pravu mi je ostalo devet ispita do diplome kada sam odlučila upisati novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Prvi roman sam objavila s 36 godina i diplomirala novinarstvo, kojim sam se počela baviti još kao studentica prava. Da sam kojim slučajem stvarno završila stomatologiju – bila bih najgori zubar u Hrvatskoj, a moja bi čekaonica uvijek bila prazna.

«Ponekad je sjena koju bacaš prejaka. Nijedno od moje djece nije se poželjelo baviti glazbom.» -rekao mi je ovih dana Jasenko Houra.

Ni moji sinovi nisu željeli biti nogometaši. Trebalo im je vremena da shvate čime bi se željeli baviti, a mi smo im to vrijeme dali, jer doista nije lako s 18 ili 20 godina prepoznati  što bi bilo najbolje učiniti sa sobom. Ukoliko želimo pomoći svojoj djeci i usmjeriti ih kod izbora zanimanja potrebno je da se maknemo od vlastitih projekcija. Od vlastitih pobjeda i poraza. Da sagledamo koje su njihove vrline i talenti, u čemu se osjećaju najbolje, bez obzira što mislimo o tome. Ukoliko su u nečem stvarno dobri – nikada neće biti gladni. Naš je zadatak da im pomognemo u tome da svoje talente prepoznaju i realiziraju. Da vidimo njih, a ne sebe u njima.

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Fotografija: Sarah Horrigan At Work,

Link na original: https://flic.kr/p/5edssP

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *