Dora – bizarno natjecanje koje svi gledaju

Završila je još jedna Dora u Opatiji, imamo novog pobjednika i stari mentalitet. Glasovanje na Dori postavljeno je sukladno pravilima Eurosonga, pa veću težinu imaju glasovi publike, nego žirija.
Tako je ove godine mlada Mia Negovetić dobila veći broj bodova od žirija, ali je pobjedu odnio Damir Kedžo, jer je dobio više bodova od publike. Dan nakon pobjede Damir Kedžo i njegov autor Ante Pecotić susreli su se napisima u kojima glazbeni kritičari tvrde kako bi Mia Negovetić prošla bolje na Eurosongu, navodi se kako je Ksenija Urličić tri puta glasala za Miju i nabija se tako osjećaj ljudima koji su mjesecima radili na pjesmi i nastupu i legitimno pobijedili kako su pobjedom koju im je dodijelila publika zapravo nekoga oštetili. Kritiziraju ih i oni koji nemaju veze s glazbom ni sa Eurosongom, ali vjeruju kako su stručnjaci za sva područja, od koronavirusa do klimatskih promjena.
U glazbenim krugovima već dugi niz godina etabliranom i uspješnom izvođaču Dora predstavlja golem rizik, jer ukoliko na njoj pobijedi, odmah ga sustižu napadi da je trebao pobijediti netko drugi, nemilice ga kritiziraju, a istovremeno se usmjeravaju visoka očekivanja na njegov nastup. Ako ne uđe u finale Eurosonga, a tamo još ni među prvih deset, kad se ovdje vrati trebat će mu infuzija – za njega osobno i glazbenu karijeru od koje živi. Zbog toga već godinama na Dori nastupaju debitanti i oni koji praktički nemaju što izgubiti.
Mia Negovetić je glazbeni dragulj i sigurna sam da njeno vrijeme tek dolazi. Uz dobar autorski tim jednoga dana bi trebala biti ne samo hrvatska nego i svjetska glazbena zvijezda.
Posjeduje ogromne vokalne sposobnosti, suvereno vlada scenom, vrlo je lijepa i sigurna u sebe, svoja je i ne želi se podrediti estradnim estetskim zahtjevima koji bi od nje instantno napravili stereotipnu lutku. No, na ovogodišnjoj Dori nije imala pjesmu u kojoj bi sve što posjeduje i zna došlo do izražaja.
Mislim da bi joj ovo iskustvo trebalo biti poticaj da u budućnosti potraži pjesmu koja je dostojna njezina potencijala i da s takvom ode na Eurosong, jer šteta bi bila da na tamošnjoj pozornici nastupi s pjesmom koju izvlači svojim talentom, a koja je – zapakirana u sjajnu produkciju – zapravo limitira. Imala je pjesmu sa zaraznim uvodom, ali bez pravog refrena, a to je jedino što uspije ostati u uhu gledatelja Eurosonga, uz sjećanje je li se eventualno naježio dok je gledao nečiji nastup. Onoga dana kada Mia Negovetić dobije autorsku pjesmu ravnu sebi svjedočit ćemo stvaranju velike zvijezde u glazbenoj industriji.
Damir Kedžo nije nam ponudio modernu i brzu pop pjesmu, nego naizgled staromodnu baladu raspjevanog refrena – kakva nikad zapravo ne izlazi iz mode. Svojim najjačim oružjem, emocijom, njegova je izvedba uspjela doprijeti do publike koja mu je dala željene glasove. Neki ga sad uspoređuju s prošlogodišnjim pobjednikom Rokom, ali mislim da usporedba nije na mjestu.
Ako već želimo komparirati našeg ovogodišnjeg pobjednika s nečijom izvedbom i nastupom, onda je Damir Kedžo atmosferom, pratećim vokalima i emocijom koju je izvukao puno bliži Mariji Šerifović i pjesmi «Molitva», nego našem prošlogodišnjem pobjedniku.
Obje spomenute pjesme imaju dobar tekst, jasno strukturiran i upečatljiv refren, ali je činjenica da je Marijin nastup s moćnom baladom i jakim ženskim back vokalima bio prvi. I otada je ipak prošlo punih 13 godina, što ne treba zanemariti.
Čitam razne kritike, jedna od najzanimljivijih je da «ovo ne prolazi na Eurosongu» i «znamo što tamo prolazi, a ova pjesma to nije.» U to su uvjereni svi gledatelji, a čini se i glazbeni kritičari – da znaju što tamo prolazi. Rekla bih da je to vrlo varljiv osjećaj i ne usuđujem se tvrditi kakve pjesme prolaze na Eurosongu a još manje prognozirati plasman Kedžine pjesme, iako bih s iskustvom kojeg imam, a koje je prvi put bilo natjecateljsko, dok sam drugi put na Eurosong došla kao autor naše pobjedničke pjesme, možda trebala vjerovati da sam kvalificirana za takve prognoze.
Razlog zbog kojeg se to ne usudim je sljedeći: tamo prolazi Netta s pjesmom «Toy» i Laureen s «Euphoriom» jednako kao što prolazi jedan Salvador Sobral s «Amar Pelos Dois» ili Duncan Laurence s pjesmom «Arcade». I prolazi Ruslana, da se vratim malo u povijest.
Usporedite li sve te pjesme, shvatit ćete da su posve različite, ali jedna im je stvar ipak zajednička. Svaka od njih izvukla je ono najbolje iz svog izvođača. U njima su mogli pokazati svoje najjače oružje, poput Laureen ili Ruslane koje su nas svojim moćnim glasovima zakucale na mjestu. Već spomenuta Marija Šerifović imala je baladu, a Laureen je izvela brzu i moderno produciranu pop pjesmu u kojoj je pokazala svu raskoš svog vokala. Salvador Sobral došao je sa svojim oružjem – toplinom u glasu. Donio je miris Portugala i bossa nove i u tri minute ga prosuo po pozornici.
Zbog svega navedenog ne priznajem kako «znamo što tamo prolazi». Tek kada dođemo na Eurosong i vidimo s čime su došli drugi izvođači sklopi se cijela slika. Jedna stvar sigurno ne prolazi – pjesma koja pokušava oponašati lanjskog pobjednika. Zapravo je izvjesno da će svake godine odskočiti nešto što ne nalikuje prošlogodišnjem pobjedniku.
Ako je između pjesama koje su u određenoj godini pristigle došlo više balada – veća je šansa da će se istaknuti brža pjesma. I vrijedi obrnuto.
A ako dođe Johnny Logan, onda on pobjeđuje.
Jedino na što možemo obratiti pozornost kod domaćeg izbora jest da se pobrinemo da od ponuđenih pjesama doista pobijedi najbolja, ona koja je izvukla maksimum iz svoga izvođača i donijela energiju od koje se naježiš, a mislim da se to ove godine donekle dogodilo, unutar ponuđenih pjesama.
Kada smo 2002. godine na Dori pobijedile Vesna Pisarović i ja s pjesmom «Sasvim sigurna», HTV je publici dao da televotingom odluči o tome hoćemo li pjesmu izvesti na hrvatskom ili engleskom jeziku. Publika je odlučila da pjesmu izvodimo na engleskom jeziku, pa smo tu verziju pjesme onda i snimili. Čim smo u Talinnu stupili na prvu probu strani novinari i članovi stranih delegacija su nam gorljivo objašnjavali da smo napravili pogrešku. Naš je jezik melodiozan, pa nema potrebe da pjevamo na engleskom jeziku, osim ako pjesma izričito to traži.
Pozornica Eurosonga, koji je iznimno gledan televizijski događaj u cijelome svijetu, je mjesto na kojem mali narodi mogu isticati svoje posebnosti. Glazba ima moć da lako prelazi granice, ukoliko je pjesma dobra možemo je doživjeti na bilo kojem jeziku.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Fotografija: Facebook/DamirKedžo

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *