Drama u tri čina

Gledajući mučne snimke ovrhe nad dječakom Cesareom Avenatijem, na pamet mi je pala biblijska priča o mudrom kralju Salomonu i dvije žene koje su pred njega došle sa slučajem koji se ticao jednog djeteta. Žene su živjele u istoj kući i rodile u isto vrijeme. Jedna je od njih u snu slučajno ugušila svoje dijete, pa ga onda podmetnula drugoj ženi, čije je živo dijete prisvojila. Pred kralja su došle s djetetom i svaka je tvrdila da je njeno. Mudri Salomon slušao je njihovo naricanje i žalopojke, za koje nisu imale nikakva dokaza i onda se dosjetio rješenja. Naredio je vojniku da isječe dijete sabljom i da svakoj od njih da polovicu – kad se ne mogu dogovoriti čije je i kome pripada. Prva je žena uzviknula tada da ga isijeku, jer je to pravedno rješenje. Druga je rekla da ga daju ovoj prvoj, samo da ostane živo. Na to je Salomon izrekao presudu: prava je majka ona koja je u želji da poštedi i spasi dijete odustala od njega.

Radije ga je predala onoj koja ga nije rodila, nego da ga ubiju.

Mudri je kralj donio presudu baziranu na moralu, koji je uvijek iznad zakona. Ono što je zakonito, ne mora uvijek biti moralno, ali ono što je moralno uvijek je zakonito.

I sad dolazimo do ključnog problema kad je u pitanju mali Cesare. Nad njim je provedena ovrha. To baš nije puni naziv presude, ali je  korišten u svim medijskim izvješćima koja su se ticala ovog slučaja. A ondje gdje je ovrha Hrvatima se čini da nema ničeg moralnog niti ispravnog, jer svi znamo u kojim su se slučajajevima ovrhe ustalile u našim životima. Ovrhe se provode nad onima koji su naivno, ponekad blesavo i gramzivo, pali kao žrtve beskrupuloznog sustava.

Ovrhe su otimačina stranih, na primjer talijanskih, banaka nad domaćim stanovništvom.

Kako onda s odobravanjem gledati na ovrhu koju provodi jedan Talijan nad djetetom koje je rodila Hrvatica?

Umjesto da slučaj promatramo kroz termine obveznog prava, mogli bismo ga gledati kao antičku tragediju u tri čina.

U prvom činu te tragedije se dogodila otimačina. Bilo je to prije, a ne za vrijeme ovrhe, kao što to biva kad su u pitanju nekretnine i gotovina.

Otmicu je izvela Hrvatica. Otevši svoje dijete. Koje je dobila s Talijanom. S kojim je dijelila skrbništvo. Svoje je dijete imala pravo viđati svakog dana u zemlji u kojoj ga je rodila. Ali ona je zbog nečeg smatrala da to nije prihvatljivo. Od svih mogućih zakonskih opcija: da se na sudsku odluku eventualno žali, da je ospori, da se izbori za skrbništvo nad svojim djetetom, da prijavi Alessandra Avenatija za zlostavljanje, ukoliko ga je počinio – donijela je odluku da dijete otme i da ga otac od toga dana nema prava vidjeti.

Ako pretpostavimo da su se ti ljudi ikada voljeli, onda je ovo užasan i agresivan čin kažnjavanja oca. Ukoliko je otac eventualni zlostavljač s kojim se nije dalo ništa dogovoriti, vjerujem da je Italija zemlja u kojoj je to moguće dokazati.

Cesare je tada bio premali da bi ga se moglo upitati je li suglasan s tim da više ne vidi svog oca. Bio je premali da shvati kako će zaboraviti svoj jezik. Cesare je bio predmet otmice pri kojoj je majka postupila tako da je postao isključivo njen.

To je prvi čin drame koja nas je javno, kolektivno frustirala, duboko nas traumatizirala posljednjih godinu dana, tjerala nas da o njoj razmišljamo i da se s akterima poistovjećujemo.

Drugi je čin trajao dugo i odvijao se po zapećcima Bosne i Hercegovine gdje su se Cesare i njegova majka godinama skrivali, kako ga otac nipošto ne bi mogao naći.

Tek pri kraju trećeg čina – po njihovom dolasku u Split i očevom saznanju gdje se dijete nalazi – u dramu se uključila hrvatska javnost. Treći je čin rasplet drame koji donosi hrpu emocija – u njemu istovremeno proživljavamo klimaks i katarzu. Međutim, da bi publika shvatila što se točno raspliće u trećem činu, potrebno je da pogleda prethodna dva. Mi ih nismo imali priliku vidjeti. Naše je prosuđivanje zamagljeno, moglo bi se reći da smo izmanipulirani od strane vještog režisera.

Pri burnim emocijama trećeg čina pred očima nam je lice napaćene žene koja se bori za dobrobit svog djeteta. Pred nama je dijete koje se u prisustvu desetina policajaca opire svom ocu koji ga preuzima. Pred očima su nam estradne zvijezde, taksisti i navijači koji se u sredini trećeg čina, negdje u ovo vrijeme prošle godine, pojavljuju držeći stranu, iako ni oni, baš kao ni mi, nisu odgledali prva dva. Zanimljivo je da su u nekoliko navrata ti navijači zajedno s tromim sustavom uspjeli odgoditi ovrhu, ali ih je pri svakom idućem pokušaju bivalo sve manje. Jesu li se možda predomislili? Je li njihovo uvjerenje da Cesare nipošto ne treba živjeti s ocem, nego treba ostati s majkom, nestalo? Ili su shvatili da se bodovi u javnosti mogu dobivati i na drugačiji način, nego što je slučaj obespravljenog dječaka, koji je gotovo od rođenja igračka u rukama svojih roditelja?

Iz prva dva čina posjedujemo samo šture činjenice – koje ipak nešto govore.

Ne može se nemoralnim rješenjima istjerivati pravda. Ne može se otmicom osigurati mirno i spokojno djetinjstvo jednom dječaku. A ne može se to ni ovrhom. Intervencijama suda, psihologa i socijalnih radnika može se samo pokušati pronaći pravično rješenje. Međutim, djetinjstvu ne treba pravda, nego nesebična ljubav.

Jeste li primijetili kako se u mučnim situacijama borbe oko skrbništva nad djecom više eksponiraju slučajevi u kojima roditelji imaju različita državljanstva?

Ljubav ne poznaje granice, ali sudovi ih poznaju. Važno je državljanstvo djeteta. I važno je jeste li svojim postupanjem prekršili zakon.

Jedna je poznata Hrvatica, koja je nedavno uspješno preboljela tešku bolest i napisala knjigu o svom iskustvu također s jednim Talijanom dobila dijete. Živjeli su u Italiji kad je odlučila da ne želi ostati u toj vezi. Razlozi su samo njoj poznati i posve legitimni. Donijela je tešku odluku da svoje dijete ostavi u Italiji, u kojoj ono živi s ocem, govori jezik, socijalizirano je i vodi smiren život. Konzultirala se s psiholozima i s bivšim mužem i zaključila da je za njeno dijete bolje da nastavi živjeti u domovini. S partnerom je ostala u prijateljskim odnosima, dijete provodi ljeta s njom, a ona ga često posjećuje. Imaju dobar odnos i dijete zna da ima oca i majku.

Ono što smo gledali s Cesareom nalik je na sablju koja siječe dijete napola. Nalik je na ubijanje jednog djetinjstva. I to su počinili roditelji.

Postoje očevi koji ne zaslužuju da ih se tako naziva. I postoje majke koje ubijaju svoju djecu. Poznajem mnoge hrabre žene koje su bježale iz obiteljskih domova od muževa zlostavljača. Ali ih nisu otimale. Nitko nema prava oduzeti nekome roditelja i staviti ga pred gotov čin. Kad su nosili transparente «Pravda za Cesarea», jesu li ti ljudi doista znali što je pravda za tog dječaka? I je li u njegovom kratkom životu prema njemu itko bio pravedan?

Svidjela vam se kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Fotografija: Marco Verch (trendingtopics)

Link na original

Creative Commons licenca

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *