Faza suočavanja

Prošlo je mjesec dana života kreiranog po naputcima epidemiologa i infektologa, ali ne i po mjeri čovjeka, kojeg zovemo karantena.

U međuvremenu se Zagrebu i okolici dogodio potres. Njegove su posljedice najvidljivije na starim kućama u središtu grada koje su, baš kao i naši životi, izgledale solidno do toga dana. Kao što su te kuće s lijepim fasadama imale svoje nedostatke, krhke dimnjake i narušenu statiku, tako su i naši životi prije koronavirusa imali svoje slabe točke koje smo negirali i od kojih smo bježali.

Sve ono što nas je žuljalo u prethodnom životu, a što smo odbijali prepoznati, priznati i nazvati pravim imenom sada nas je sustiglo jer više nema uzmaka. Neumoljivo nam se ukazuje pred očima, a intenzitet te pojavnosti povremeno je nepodnošljiv – baš zato što smo skučeni, statični i zatvoreni. Došli smo u fazu suočavanja koju je korona izazvala poput potresa u nama; pomalo smo prisiljeni preispitati konstrukciju, vrijedi li je popravljati ili rušiti.

Oni koji su u obitelji imali nekoga tko «ima problem» s alkoholom, ali to nije bilo «tako strašno», suočili su se sada s istinom, a ona je u spoznaji da ta osoba nema kontrolu i da pod pritiskom alkohol konzumira još više, ma koliko šutjeli o tome.

Oni koji su odrađivali svoj posao, koji trenutno ne mogu raditi, suočili su se s činjenicom da im ne nedostaje i da je nezgodno priznati članovima obitelji kako im koronavirus uopće ne bi smetao – samo kad bi i dalje sjedala plaća.

Mnogi koji nisu bili zadovoljni svojim brakom, shvatili su posljednjih tjedana da je lošiji nego što su mislili. Određen broj toksičnih i nezdravih bračnih odnosa odsječenih od odstupnice zvane normalan život može prerasti u zlostavljačke.

Razgovarala sam prije neki dan s prijateljicom koja mi je gorljivo objašnjavala kako sve posljedice koronavirusa može prihvatiti – osim one da ne može raditi svoj posao. Osjećajem uspjeha kojim ju je ispunjavao kompenzirala je brojne nedostatke svog ljubavnog odnosa. Zatvorena u stanu sa zaručnikom, postaje svjesna da njihov odnos, potraje li ova situacija još neko vrijeme, neće preživjeti.

Oni koji su se preinvestirali i nadali se da će im baš ova godina donijeti povrat uloženog, dočekavši krizu bez ikakve ušteđevine, sada se grizu zbog čega su sebi dozvolili takvu nepromišljenost. Ovo je situacija koja bi mogla poprimiti razmjere traume – poduzimanje i preuzimanje rizika u ovo doba izranjaju kao preskupe pogreške. Naravno da nitko nije mogao znati što nas čeka i da bi drugačije radili da su imali predodžbu kakva se kriza u svijetu sprema.

Postoje oni koji tvrde da je život kakav smo poznavali nepovratno izgubljen, no to ne mora nužno biti loša vijest. Vjerujem da ćemo se nakon nje više okrenuti zadovoljavanju bazičnih potreba, biti bliži sebi i svojim osjećajima i manje živjeti po tuđim kriterijima.

Moja prijateljica jedna je od onih koji trenutno ne mogu raditi svoj posao. Stekla je stan u cijenjenoj gradskoj četvrti koji je iznajmljivala, a živi u jeftinijem podstanarskom stanu s djetetom i bolesnim roditeljima o kojima brine. Dan poslije potresa podstanar joj je otkazao najam i izbezumljen od straha potražio drugi dom. Nije se činilo pametnim u doba korone organizirati selidbu, pa je posegnula za novcem od ušteđevine, platila još par mjeseci svog najma, umirila dijete i roditelje i otišla pogledati svoj stan. Ispostavilo se da nije uništen koliko se isprva pretpostavljalo i da se zgradu ipak može obnoviti.

U ovom užasnom razdoblju dogodio se samo jedan trenutak u kojem sam čula da podiže ton. Nije se ljutila na okolnosti, nego na sebe.

«S prezirom gledam silnu odjeću i obuću koju sam godinama kupovala. Već mjesec dana hodam u dvije trenirke, nijednom se nisam našminkala, kosu vežem u rep, sama se farbam i ništa mi ne fali. Kad ovo prođe, moj novac više neće biti potrošen na kupovinu onoga što nema realnu vrijednost. Ne trebaju mi skupe krpice da bih se osjećala bolje.» – rekla je dok je vozila s jednog kraja grada na drugi.

Pojedine stvari sada osjećamo intenzivnije ili vidimo jasnije – pitanje je što ćemo učiniti s tim spoznajama.

Jedna moja fb prijateljica upitala je ovih dana što znači ta fraza koju često čuje kako ćemo «nakon svega biti bolji ljudi». Velika kriza poput ove donosi velik pritisak i frustraciju. Ako postoji taj kapacitet u nama, nakon suočavanja imamo mogućnost konačno procesuirati teške osjećaje ljutnje, tuge, gubitka i žaljenja, od kojih smo bježali, i doći do uvida kao nužnog preduvjeta za osobni rast i promjenu. Posljedica je veća autentičnost, prava snaga i sposobnost suosjećanja. Sve nas to čini boljim ljudima. Ovo je jedno od tumačenja te fraze.

Poražavajuće je čitati statistike o porastu obiteljskog nasilja diljem svijeta, koje se događa i u Hrvatskoj. 30% više slučajeva prijavljenog obiteljskog nasilja posljedica je života u karanteni. Žrtve su osuđene na cjelodnevni boravak u istom prostoru sa zlostavljačem, a posljedice snose fizički slabiji – uglavnom žene i djeca. U nekim su zemljama uveli kodne riječi za pomoć žrtvama, a u drugima su za njih osigurali sobe u praznim hotelima i motelima.

U nadležnom ministarstvu tvrde da su kroz Centre za socijalnu skrb formirali krizne timove koji bi kod eskalacije nasilja trebali izaći na teren. Žrtvama pružaju psihološko savjetovanje i podršku.

I za žene koje su žrtve obiteljskog nasilja ovo je vrijeme bolnog suočavanja. Možda će im patnja koju sada prolaze omogućiti spoznaju presudnu za daljnji stav prema zlostavljaču i donijeti uvid da zaslužuju bolje od života kojeg trenutno žive. Kroz svaku od faza suočavanja i napuštanja tog odnosa uz njih bi trebala biti država, sa svim svojim resursima, socijalni radnici i psiholozi.

Neočekivano smo dobili priliku vidjeti da se na tisuće ljudi odjednom može poprilično učinkovito držati u samoizolaciji. Može ih se kontolirati, nadzirati i kažnjavati. Ako su ovom društvu uistinu važni žene i djeca, kao što to deklarativno tvrdi, zbog čega se u sličnu samoizolaciju ne bi stavljali dokazani obiteljski zlostavljači, oni koji su više puta prijavljivani, pa čak i osuđivani? Držim da ne bi trebalo osiguravati mjesta po hotelima za žrtve, trebalo bi izmjestiti i izolirati zlostavljače, a žrtvama poručiti da su zaštićene i sigurne. Ako je našim političarima to teško razumjeti, neka zamisle da su zlostavljači ljudi koji nose opasan i smrtonosan virus koji svake godine ubije velik broj žena.

Fotografija: Verkeorg

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *