Faze tugovanja: praznina ostaje, ali se na nju naviknemo

Prije dva tjedna stigla sam u Rovinj na Festival komunikacije. Ušla sam u prepuni lobi hotela i uočila nešto čudno. Prostor je velik, u njemu inače susrećem užurbane ljude, s osmijehom na licu ili vrlo ozbiljnog držanja, jer tu se osjećaju važnijima. Ovoga puta ljudi su stajali u grupama, njihova lica bila su turobna, razgovor tih. Došla sam do lifta i susrela poznato lice. 
«Bok, kad si došla?»-upitala me.
«Ovog časa.»
«Ja sam još u šoku.»-rekla je.
«Zbog čega?»-upitala sam zbunjeno.
«A ti ne znaš? Umro je Čovjek, prije pola sata.»-rekla mi je i onda mi je postalo jasno zbog čega je Festival komunikacije toga dana ostao bez glasa, a Rovinj nakratko prestao biti ono što jest.
U njemu se dogodila smrt osobe koju nisam poznavala, iako mi je njegovo ime itekako bilo poznato. Većina ljudi koja se tu nalazila poznavala ga je i radila s njim. Bio je još mlad, pametan, inspirativan, netko od koga su učili i kome su se divili. Toga dana su s njim imali sastanke i ispijali kave i onda ga u predvečerje više nije bilo.
Otišla sam u sobu. Na facebooku su neki već imali statuse posvećene njegovom preranom odlasku, pisali su o tome što im je značio i koliko im je teško, iako u tom trenutku nitko sa sigurnošću nije znao znaju li svi članovi obitelji što se dogodilo.
To je samo jedan od pokazatelja koliko se s gubitkom ne znamo nositi. Smrt je tema o kojoj se toliko malo govori u životu, a toliko puno joj se prostora posvećuje na društvenim mrežama, gdje nema prave komunikacije, kontakta uživo, pa imamo dojam da nikoga zapravo ne opterećujemo s onim što osjećamo i što nas muči.
Ukoliko netko reagira, nismo mi krivi, sam je to htio.
Ali neće se valjda ljutiti na nas što u virtualnom svijetu dajemo sebi oduška i pokazujemo da smo tužni. Kad zaklopimo laptop smrt je ostala u njemu, a iza vrata je posao, čekaju nas obaveze, sastanci, treninzi, kongresi, trčanje, predavanja, čeka nas svijet u kojem možemo pobjeći od vlastite smrtnosti.
Koliko puta vam se dogodilo da ste spomenuli tu tešku temu i da su vas u društvu istog časa ušutkali? Daj, nemoj sad o tome. Znate da ste dirnuli ono što izaziva nelagodu i o čemu se zato ne smije govoriti. To dovodi do negiranja svega teškog i neprihvatljivog, dok ne dođe trenutak kad će nas sačekati iza ugla. 
25% ljudi na svijetu umre naglo. Bez pozdrava i pripreme, oproštaja od bližnjih. 75 % umre od posljedica dugotrajnije bolesti.
Bit ćemo u jednom ili u drugom dijelu te statistike, koliko god nastojali pobjeći od toga.
Oni koji odu naglo, možda su blagoslovljeni. No, zato je još teže onima koji iza njih ostanu.
Oni koji imaju vremena razmišljati o svojoj skoroj smrti prolaze kroz određene faze. Važno je biti iskren prema osobi koja umire, jer iskrenost kod izvjesnosti nečije smrti omogućava osobi donošenje odluka o tome što joj je važno i daje joj mogućnost opraštanja.
Sjećam se svog prvog dodira sa smrću. Imala sam 7 godina i pronašla crno – bijelo mače, koje se tek izleglo. Sestra i ja hranile smo ga mlijekom. Onoga dana kad nam je majka dala odobrenje da ga možemo zadržati, nismo ga mogle pronaći u kući ni na terasi.
Spustila sam se na cestu, nadajući se da ću ga pronaći tamo gdje sam ga i našla. Na cesti ispred kuće natrčala sam na krvavu crno bijelu krznenu fleku. U dobi od sedam godina morala sam prihvatiti da životinja koju sam zavoljela više nikada neće biti živa i neće se dogoditi, kao u crtiću da oživi i namigne mi, iako sam se nekoliko minuta tome nadala.
Ta epizoda dala mi je lekciju o smrti, koju sam do kraja shvatila godinama kasnije.
Djeca i adolescenti znaju što je smrt, ali u njihovim mislima ona se ne događa njima, osim kad se boje reakcije roditelja koji se, primjerice, vraćaju s roditeljskog sastanka. U stanju su maštati o svom pogrebu kao mogućnosti da kazne svoje roditelje ili kontemplirati o samoubojstvu, nakon kojeg bi, naravno, dokazali da postoji život iza smrti, pa ne bi bili stvarno mrtvi. Adolescenti podsvjesno vjeruju u to da su besmrtni i zbog toga rade ludorije od kojih im se tek kasnije u životu diže kosa na glavi.
Tek u srednjim godinama postane nam jasno da je naš život konačan i da će završiti brzom ili sporom, bespovratnom i trajnom smrću.
«Najlakše je onome koji ode.» – često čujem kad se u nekoj obitelji dogodi smrtni slučaj.
Ponekad s korisnicima Centra za psihološku pomoć kao terapeut radim s osobom koja tuguje. Tugovanje je proces prilagodbe, reakcija na gubitak nama važne osobe, to je postupno prihvaćanje onoga što se dogodilo. Riječ je o prirodnom procesu, od kojeg ne treba bježati, ali kod nekih osoba može biti otežano i zahtijeva podršku.
Nije isto raditi sa osobom koja je izgubila oca ili majku i s majkom koja je izgubila dijete. Gubitak može biti prirodan, kao gubitak jednog ili oba roditelja, ali kad roditelj ukopa dijete nešto je dubinski neprirodno u tome. Gubitak djeteta mnogim roditeljima i nakon puno godina predstavlja intenzivnu i tešku bol.
Postoji puno teoretičara koji su pisali o tugovanju, meni je jedna od najdražih Melanie Klein, koja duboko secira taj proces, ali i nemogućnost pojedinih struktura ličnosti da istinski tuguju.
Catherine M. Sanders, američka psihologinja i terapeutkinja, opisala je model tugovanja po fazama, u kojem je prva faza šok. 
Javljaju se nevjerica i zbunjenost koji su povezani s osjećajem nestvarnosti samog gubitka. Potom slijedi osvještavanje gubitka koje prati pretjerana osjetljivost, nijekanje, osjećaj prisutnosti umrlog, snovi u kojima se često javlja, a koje prati osjećaj da će se pojaviti i da će se negdje sresti. 
Povlačenje je treća faza tugovanja. Prati ga umor, tjelesna slabost i stalna potreba za spavanjem. Često se javljaju bespomoćnost i očaj u toj fazi, da bi je potom zamijenila faza zacjeljivanja. Tada počinjemo imati osjećaj veće energije i tjelesno se oporavljamo, preuzimamo kontrolu nad sobom, opraštamo se od umrlog, tražimo smisao u tom gubitku i zatvaramo krug. 
Posljednja faza tugovanja je obnavljanje koju obilježava nova svijest o sebi. Prihvaćanje novih odgovornosti i učenje življenja bez umrle osobe, koja je i dalje prisutna u nama, samo što popušta bol. Događa se ponovno traženje drugih ljudi, a emocionalne reakcije su rjeđe.
Završetak procesa tugovanja pobjeda je života nad smrću. Praznina ostaje, ali se na nju naviknemo, živeći dalje s uspomenom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *