Godišnjica mature: U razgovorima s onima koje poznaješ toliko dugo otkriješ fragmente sebe

Čemu služe ova okupljanja, razmišljala sam u proljeće 1999. na proslavi desete godišnjice svoje mature.
Dolazak na događaj nije bio jednostavan, živjela sam tada u Valenciji, letjela sam preko Frankfurta za Zagreb, a u vrijeme kad nije bilo auto-puta moj grad je od Zagreba bio daleko.
Fotografirali smo se ispred zgrade Gimnazije, u razredu sjeli u školske klupe, svatko na svoje mjesto, a razrednica nas je prozivala po imenu iz dnevnika. Bila sam u njemu druga po redu. Deset godina po završetku srednje škole imala sam dvoje djece, živjela u Španjolskoj, muž mi je bio slavni nogometaš, a ja sam tek počinjala pisati pjesme – koje još nisu bile objavljene. Moj razred je bio pun žena, bilo nas je čak trideset, smjer se zvao kulturno – umjetnički, a u njemu smo imali samo četiri muškarca. No, preko puta je bio razred elektrotehnike, pun muškaraca, u njemu je bilo tek sedam žena. Ta dva razreda su se družila i miješala, imali smo zajednički sat tjelesnog odgoja, a dečki iz elektrotehnike su se zaklinjali da su slabi «na kulturu».
No, deset godina nakon što su naša druženja, prvi izlasci, zaljubljivanja i markiranja s nastave završila, a mi došli na okupljanje kao odrasli ljudi, zabava nije bilo opuštena.
Bili smo uštogljeni i zakopčani, življu zabavu sam vidjela kasnije u jednom Staračkom domu. Ostali smo zbunjeni spoznajom koliko smo slični onoj djeci koja su nedavno izašla iz tih klupa i baš zato smo se trudili biti odrasli, pokazati da tih deset godina nije uzalud prošlo i da smo mi sad neki drugi ljudi, koji su ušli u ozbiljne životne uloge i tako se ponašaju.
2009. godine slavili smo 20. godišnjicu mature. Iz Zagreba sam se uputila auto – putem koji je približio moj rodni grad metropoli, a zabava je bila puno bolja od prve.
Nije bilo okupljanja u školi, ni susreta s razrednicom. Kao razred nismo joj mogli oprostiti što nas nije htjela odvesti na maturalno putovanje u Španjolsku, u koju smo silno željeli ići, nego je htjela da putujemo negdje bliže, tako joj je više odgovaralo. Toliko smo se bunili da je «Slobodna Dalmacija» donijela članak kako metkovski srednjoškolci žele u Španjolsku. Iz protesta što se oglušila na naše želje – nismo otputovali nigdje. To nam i danas nedostaje.
Dvadeset godina kasnije, na dan kad je umro Michael Jackson, 25.6 2009. našli su se svi razredi naše generacije u «Taverni», poznatom restoranu na ulazu u grad.
Po prvi put se na nama očigledno vidjelo da godine prolaze nervoznim korakom, ali nismo ni mi u međuvremenu stajali na mjestu. Kretali smo se, starili, širili i sužavali, ženili i razvodili, odgajali djecu i mijenjali poslove, proživjeli prve uspone i padove, pa smo sa sigurnošću znali da smo odrasli i da se na jednu večer možemo opustiti i prisjetiti vremena kada smo bili djeca.
Te smo večeri znali govoriti o sebi. Vjerojatno zato što smo puno bolje razumjeli tko smo, a kad smo ispričali jedni drugima o svojim životima – progovorili smo o onima koji nisu bili s nama.
Ti ljudi su se dijelili u dvije skupine: oni koji nisu htjeli doći, jer ih takva okupljanja iz nekog razloga ne zanimaju i one koji nisu mogli doći – bila su to uglavnom djeca metkovskih Srba, koja su se rodila s nama, išla u školu, družila se s našim obiteljima i onda početkom 90-ih otišla iz rodnog grada.
Počeo je rat i nisu se osjećali sigurno, dok je u gradu vladala ratna tjeskoba mnogima su minirane kuće.
1999. nismo mogli o njima. Ponašali smo se kao da rata nije bilo, zato jer je bio tako blizu.
2009. smo izgovarali njihova imena, raspitivali se tko ima kontakt s njima i gdje se sada nalaze.
2019. godine, prije nekoliko dana, okupila se generacija 1970/71, ona kojoj mladost nije stigla dozrijeti u miru, nego je zelena otrgnuta šapom rata. Ovoga smo se puta okupili u originalnom sastavu. Došli su svi koji su poželjeli doći.
Metković ih nije primio samo kao nekadašnje srednjoškolce, nego im je opet postao rodni grad, kojim se mogu kretati i osjećati sigurni.
Plesala sam te večeri s kolegom iz osnovne škole, koji je danas državni odvjetnik. Rekao mi je da je sretan što vidi kako smo se okupili u punom sastavu, da su ljudi kojih dugo nije bilo među nama opet došli. Valjda smo to nečim zaslužili.
Jedan od omiljenih citata s fejsbuka, da je sreća veća kad se dijeli, bio je te večeri na djelu. Vidjela se na našim licima.
Mržnja je također veća kad se dijeli, usput truje ljude, dok ne ubije sve ljudsko u njima, a prije toga im izobliči lica. Iako važi za konzervativnu sredinu koja drži do tradicije, Metković nikad nije bio grad koji mrzi. Njegovo je lice s godinama ljepše.
Nešto se u našim razgovorima promijenilo.
Ranije smo pričali koliko nam godina imaju djeca, a sada se raspitivamo koliko su nam stari roditelji. Djeca su odrasla, oni o kojima brinemo da budu dobro i požive što dulje su naši očevi i majke.
Kako je odmicala večer, a mi se raznježili i razdragali, jer smo živi i zdravi, dobro izgledamo i još se držimo, atmosfera je bila sve opuštenija. Jedan je kolega pronašao originalnu VHS snimku iz 1989, pa smo odgledali mimohod parova i plakali od smijeha na naša ozbiljna lica i frizure s kraja osamdesetih.
Ovoga je puta zabava bila najbolja, jer te večeri su se okupili ljudi pomireni sa sobom. Postalo mi je jasno zbog čega se rade godišnjice mature. U razgovorima s onima koje poznaješ toliko dugo otkriješ fragmente sebe, sačuvane u njihovom sjećanju, koji su ti promakli ili si ih sam uspio zaboraviti. Te priče dobiješ kao poklon kojem se nisi nadao, a takvi su najslađi.
30 godina poslije mature znaš što si učinio i što nisi uspio postići. Jasni su ti propusti i pogreške, ali imaš nešto iza sebe. To nešto, s čim si zadovoljan, tjera te da dođeš na druženje sa svojom generacijom, jer među njima najbolje znaš gdje si stigao i kome pripadaš.
Uvijek sam bila najmlađa u generaciji. Koliko me samo nerviralo što su izrasli godinu prije mene, jer jedno sam vrijeme bila fizički slabija i sitnija. Onda se to jednog ljeta poravnalo.
Već odavno nigdje nisam najmlađa. Počelo mi se činiti da sam dinosaur, koji je slučajno preživio. 16. 8. 2019. u hotelu Narona u Metkoviću ponovo sam to bila, u skupini ljudi koji su došli vidjeti i pozdraviti one koji im nedostaju, s kojima su se natjecali i uspoređivali, a koji su im sad draži nego ikad. Ostale su uspomene i činjenica da smo bliski jedni s drugima na osnovi koja se ne može obuhvatiti riječima, zato je stvarna i neraskidiva.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *