Goran Bogdan: “Osjećam da tek počinjem, imam snage, radi mi se”

Kazalište, film, televizija, a sada i glavna uloga u međunarodnoj koprodukciji. On je Goran Bogdan, talentirani glumac koji reda uspjehe i ne misli stati.

Imali ste posao u Ministarstvu financija, svoj ured i diplomu magistra ekonomskih znanosti. Odlučili ste da to nije vaš put i izazvali život na dvoboj. Kako danas gledate na sve što ste učinili?

Ha-ha, kako to zvuči dobro – izazvao život na dvoboj. Nije baš tako. Zapravo nije ni blizu. Evo, da jednom za svagda riješimo. Nije da me smeta to pitanje, nego se stječe krivi dojam hrabrosti, odlučnosti i inih vrlina za koje neću reći da ih kod mene nema, ali ih nema u konkretnom slučaju. Nije to bila hrabrost, prije dijametralno suprotno – kukavičluk. Strah od rada u uredu, od nekog organiziranog života, od odgovornosti. Kada sam dobio posao, to mi je bio poticaj da se uopće odlučim za prijamni na Akademiji. Ponadao sam se da ću kao glumac moći prolongirati vrijeme studiranja, uživanja u životu, imao sam sliku neke romantične boemštine. O, kako sam se samo prevario. Sad mi se boemski čini rad u Ministarstvu. No ne žalim. Sretan sam.

Tko vas je i kako spremao za ispit na Akademiji na kojem ste, navodno, briljirali? I u čemu ste se toliko prevarili što se tiče boemskog načina života?

Kako je sve to bilo navrat-nanos, spremao sam se sam. Tada sam pohađao studio “Kubus” pa sam, kao i svi kod Simone, bio dosta spreman. Ne znam da sam briljirao. Sjećam se da sam, budući da sam se pripremao sam, krivo naučio imena likova tj. pogrešno sam ih izgovarao. U prvom krugu sam izazvao salve smijeha. Sjećam se da sam se pitao “Koji k…., što sam sad napravio?” Kada sam ušao u drugi krug, grizao sam kao lud. Što se tiče boemskog načina života, prevario sam se više u svojim željama nego u samom načinu života. To ti je kad se napamet nečem veseliš, a da nisi iskreno osluhnuo sebe. Nema razočarenja, samo sada malo mirnije i mudrije sanjarim. Pažljiviji sam prema željama zbog straha da mi se ne bi ostvarile.

Snimila: Matea Smolčić Senčar

Rijetko se kojem glumcu na ovim prostorima dogodio ovakav iskorak u karijeri. Malo vas je pomazila i sreća, ne može se reći da je niste pomalo isprovocirali.

Priznajem, imam sreće. No kad sam već tu, ne planiram se samo zadržati na sreći. U zadnje vrijeme imam dosta posla i zahvalan sam na tome. Za glumca je bitno da radi, da stalno propituje, da je neprestano u temperaturi. Jedan od mojih najvećih strahova je da ne padnem u površnost, što je dosta lako kad se puno radi. S druge strane, osjećam da tek počinjem, osjećam da imam snage, radi mi se. Kosti mi škripe od želje. Stalno balansiram da se ne ishitrim, da ne izgorim. Nastojim pošteno raditi, imati neku poniznost prema umjetnosti, važno je ne uzoholiti se. Svaka uloga je svijet za sebe, jedan život, entitet odvojen od svega ostalog. Trudim se svakoj ulozi dati 100 posto. Nekada se, priznajem, umorim od toga. No nikada ne pomislim da mi je dosta. Veliko je zadovoljstvo kada se nešto dobro napravi. To mi daje gorivo za daljnji rad. Kako svi valjda nastojimo što više biti sretni i zadovoljni, to je onda refleksno. Samo hoću biti zadovoljan sobom. Kada osjetim da nešto nije dobro, da sam lažan i površan, uhvati me neka vrsta panike, da će mi to postati modus operandi.

Kako izgleda kada pripremate ulogu, ulazite u lik, kada mjesecima morate nositi bafe i bradu ili jesti hranu kojom ćete istaknuti mišićnu masu, pa se onda u istom danu susretnete s drugim likom u predstavi? Uspijete li do kraja dana uhvatiti Gorana Bogdana?

Ha-ha, to i jest Goran Bogdan. Nemam neku posebnu metodu. Puno razmišljam o liku, nosim ga sa sobom svugdje. Kada radim nešto određeno, u svemu oko sebe tražim gradivno tkivo. U filmovima prepoznajem sličnosti, u književnosti osjećaje koje bih mogao iskoristiti, u ljudima oko sebe odnose. Fizičko mi je najmanji problem, primjerice brkovi, bafe, treninzi, priznajem naporno mi je trenirati, ali to su samo vanjske odrednice. Ono pravo, teško događa se unutar mene, o tome neprestano razmišljam. Nisam glumac nekih izraženih vještina i transformacija, više se baziram na osjetima. Ne znam je li to bolje ili gore, možda ne znam drukčije. Sa zavišću promatram glumce koji se transformiraju do kraja. Htio bih i to savladati i nadam se da hoću. Radit ću na tome. Gledam filmove, predstave i divim se glumcima poput Matthewa McConaugheya i transformacijama koje poduzima. To mi je kao Olimpijada. Težim tome. Baš radim nešto i prvi put sam u teretani, imam i svog trenera, dragog mi Igora Tejića, ma, angažirao sam cijeli Murad centar, koji moram pohvaliti, ne bih li uspio dovesti svoje tijelo u formu. Pokušavam otići što dalje, a u tim fizičkim naporima nalazim inspiraciju za unutarnja stanja.

Uspjeh uvijek donese zavist u paketu. Neki se vaši kolege s vašim uspjehom lijepo znaju nositi, poput Borka Perića koji u predstavi “Jazavac” otvoreno kuka pred publikom da ga ljudi na ulici eventualno prepoznaju kao Gorana Bogdana. No ima i drugačijih reakcija, pretpostavljam…

Ha-ha, Borko je divan. Nedavno sam ga gledao u dvjema predstavama. Koji je to fantastičan glumac! Suri talent. Priznajem, zavidim mu. Moram priznati i da sam dosta osjetljiv i na reakcije i na kritike, grube riječi, pa i na poglede. Ne znam kako se od toga braniti stoga nastojim taj neki svoj svijet čuvati daleko od ljudi. Nastojim preduhitriti sve loše scenarije, pa pojačavam dozu samokritičnosti da bih bio spreman. Nema tu patologije. Mogu ja to podnijeti. I moram priznati da nekih loših iskustava sa zavišću nemam. Barem ne s otvorenom, a ako je i ima iza mojih leđa, molio bih je da tamo i ostane. Pretpostavljam da se s više od pola toga slažem. Što ljudi mogu reći – da nemam talenta, da imam sreće, da frfljam? Slažem se sa svime. A na to mogu samo reći da su oni blagi u odnosu na sve ono što ja samom sebi govorim.

 

Intervju je napravljen za Storybook.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *