Igre moći u razvodu

Moja je obitelj doista neobična, čak toliko da nas neki naši prijatelji u šali zovu “Moderna obitelj”. Živim sa svojom malodobnom kćeri i sa životnim partnerom koji je razveden i ima sina iz prvog braka koji je istih godina kao i moja kći. Dječak živi s majkom. U našem zajedničkom stanu on ima svoju sobu. On je zapravo četvrti član naše obitelji.

Moj srednji sin studira i sad mu je 21 godina. Trenutačno živi s ocem, a živio je sa mnom do prošle godine. Dolazi nam često u posjete. Najstarijem sinu su 23 godine i živi u svom stanu, a od ove jeseni živjet će i studirati u Nizozemskoj.

U mom životu postoji zapravo četvero djece. Troje sam rodila, a jedno mi je došlo u život i prihvatila sam ga i prigrlila kao svoje. No, u takvoj životnoj situaciji mora se paziti na mnogo toga. Četvero odraslih ljudi, roditelja, ne mogu i ne smiju donositi odluke mimo dogovora. Pogotovo ne kad se nešto slavi, kad se odlazi na zimske ili ljetne praznike ili kad se samo nabavlja i pazi na kućne ljubimce. Ništa ne može zamijeniti ljudski dogovor i razgovor. Nigdje, pa ni u tako složenim obiteljskim situacijama, ne ide sve lagano, ali mi smo uspjeli stvoriti odnos, koji, zasad, funkcionira. To je zato što nam je u svakom trenutku, pa i u onom koji nam se ne čini onakav kakav bismo mi željeli da bude, interes djece ispred osobnog. Mnogi nam kažu – to je zato što ste vi normalni ljudi. Vjerojatno imaju pravo.

Preduvjeti za majčinstvo, koje mi se dogodilo rano, nisu bili boja očiju, visina, bankovni račun, avioni ni kamioni. Prvo dijete sam rodila u podstanarskom stanu u kojem je stanovala ljubav. I osjećaj sigurnosti da ga dobivam s normalnom osobom. Da sam u bilo kojem trenutku posumnjala u njegovu ispravnost, ne bih s njime imala dijete. Bile su mi tada nepune 23 godine.

U Hrvatskoj je samo prošle godine razvedeno više od 7000 parova, među njima je mnogo onih s djecom. Ti ljudi morali bi naći način kako da normalno komuniciraju iako ne žive zajedno, pa i ne vole se više. Slučajevi koje smo imali priliku vidjeti u medijima u meni izazivaju osjećaj odbojnosti.

Za mene biti majkom, ponajprije znači štititi interese djeteta. A to prvenstveno znači u dijete usaditi osjećaj sigurnosti, i uvjerenje da ima oba roditelja, da ga oboje vole.

Djetetov interes je i privatnost. Roditelji se međusobno više ne moraju voljeti. Ne moraju čak biti ni u prijateljskim odnosima, ali ih dijete treba oboje. Onaj roditelj koji svome djetetu želi uskratiti pravo na viđanje i privrženost drugom roditelju, bez obzira radi li se o ocu ili majci, ne može se smatrati dobrim roditeljem. Riječ je o sebičnoj osobi, koja se djetetom služi kao vlastitim produžetkom, preko kojega kažnjava drugu stranu.

Da sam to htjela, mogla sam zaratiti s bivšim suprugom od dana kad smo se razveli. Provocirati ga na različite načine, baš kao i on mene. Kao partneri više nismo mogli skupa, ali na prvom su mjestu djeca o kojoj moramo zajedno brinuti, a kad smo se rastajali, dvoje naše djece bilo je malodobno.

Nikada im nisam rekla ružnu riječ protiv oca, ali nije ni on protiv mene. Nisam mu uskraćivala da ih viđa, niti se držala slijepo sudskog rješenja. Iako je dobio standardno pravo na svaki drugi vikend i jedan radni dan u tjednu, sa svojom kćeri vrijeme provodi kad poželi. Ako sam mu nešto i zamjerala, a nema žene koja bivšem nešto ne zamjera, nisam svoju djecu time opterećivala. Za mene je on bivši muž, a za njih tata kojeg vole, tata koji će im to biti zauvijek. Odakle mi onda pravo da ih zamaram svojim pričama o bivšem?

Moj sadašnji parnter ne stavlja na Facebook slike s mojom kćeri, ali brine o njoj svakodnevno. Ne pada mu napamet glumiti njenog oca, a još manje želi provocirati biološkog oca koji se morao pomiriti s tim da ne živi sa svojim djetetom.

Svi smo ispod kože krvavi. Ako već situacija nije idealna, pokušavamo kao ljudi učiniti da bude podnošljiva i prihvatljiva. Kititi se kao partner tuđom djecom po društvenim mrežama, pored živih očeva i majki koji ih vole i brinu se za njih, neprimjereno je i neukusno. Djeca nisu modni dodatak. Kada moj posinak dođe k nama, ponašam se prema njemu kao prema svom djetetu, ali ne zaboravljam činjenicu da dijete ima majku koju voli. Iz poštovanja prema njoj ne kačim na Facebook fotografije s njezinim sinom.

Odlučimo li putovati, konzultiram se s bivšim suprugom slaže li se s tim, kao i sa svim bitnim odlukama vezanim za našu kćer, od izvanškolskih aktivnosti do promjene frizure. Ako je ne mogu voditi na put, on je prva osoba kojoj je povjerim na čuvanje.

O ljubavnom životu bivšeg supruga ne vodim računa. Drago mi je ako je sretan i zadovoljan.

Djeca razvod roditelja ne podnose lako, čak i ako je posrijedi najciviliziraniji moguć. Djeca ne podnose dobro ni loše brakove, kao ni one prazne koji opstaju samo zbog privida, ali to nije tema ovog teksta.

Posljedice loših odnosa nakon razvoda dođu kad-tad na naplatu. Sve što možemo jest truditi se da shvate kako su nam oni važni, ublažiti im tugu i pokazati im da se mogu osjećati sigurnima bez obzira što se čini da su puno izgubili. Posljedice razvoda isprva se ne moraju vidjeti. No, s vremenom se počnu uočavati pukotine. Djeca osjećaju stanovitu zabrinutost, u njima se miješa spektar različitih emocija poput tuge, bijesa, želje da bude onako kako bi oni to htjeli. S vremenom počnu postavljati pitanja na koja treba dati odgovore – u skladu s njihovim uzrastom.

Važno je shvatiti njihovu potrebu da mamu i tatu ponekad vide u istom kadru.

Da mogu oboma istovremeno reći što ih muči jer odvojena komunikacija pojačava osjećaj gubitka i povećava mogućnost da počnu manipulirati. Kada smo to shvatili, odlučili smo povremeno ručati zajedno. Bivši suprug, troje djece i ja sjednemo za isti stol. Tako naše riječi, da danas nismo skupa kao muškarac i žena, ali kao njihovi roditelji smo uvijek tu, za njih – dobivaju stvarnu težinu. Riječi su samo prazan zvuk ako ih niste u stanju popratiti djelima.

Moj životni partner zbog posla boravi često u Dalmaciji. Za nedavni produljeni vikend moja je kći s ocem otišla na more. Na povratku je htjela nastaviti ljetovanje s očuhom i polubratom, kako zove njegovog sina. Njih dvojica su se čuli i sve dogovorili, sastali se i obavili primopredaju, dok sam ja boravila u Zagrebu. To se događa kad se ljudi uzdignu iznad vlastitog ega, kada nemaju želju ratovati niti dokazivati tko je u pravu. Zato što su bića koja su donijeli na ovaj svijet važnija. Ne mislim da smo mi najbolji primjer, niti nas postavljam kao mjerilo, ali znam da se trudimo i potičemo jedni druge na bolje ponašanje i razumijevanje.

Frazu “žena, majka, kraljica”, popularnu posljednje vrijeme, doživljavam kao agresivni matrijarhat bez pokrića. Žena jesam. Majka sam postala tako da sam s muškarcem kojeg sam odabrala dobila djecu i ne mogu danas bježati od toga, kao ni od vlastite odgovornosti. Kraljice misle da za njih ne vrijede zakoni niti običaji. U povijesti su u brojnim primjerima žrtvovale svoju djecu, samo da bi kontrolirale prijestolje. Kraljice igraju igre moći, a ulog je ranjive i krhke prirode. Potrebno je shvatiti da i nekadašnji loš partner može biti dobar otac. On je nasušno potreban djetetu.

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *