Jedna neobična ljubavna priča

Moja je prijateljica staromodna ženska, iako je tek u srednjim četrdesetima. Odijeva se romantično, voli čitati, ima sklonost prema muškarcima koji se lijepo izražavaju. Na Tinderu se nije baš snašla, iako su je na njega nagovarali otkako je slobodna. Otišla je na Iskricu početkom ove godine, da provjeri ima li među tim profilima bar jedan s kojim bi se povremeno dopisivala.
Sredina siječnja 2020. godine bila je prilično živahna na stranicama i platformama za upoznavanje.
Dogodilo se da su joj se javila čak trojica muškaraca čiji su profili na prvi pogled djelovali obećavajuće.
Prvi je bio nešto mlađi od nje, nije joj se sviđalo što nije imao definiranu sentimentalnu povijest. Ona je razvedena i ima kćer koja ide u gimnaziju, poželjela je partnera koji će imati bar jedno dijete i iskustvo braka ili dugogodišnje veze. Tražila je nešto nalik sebi, važne su joj aktivnosti i interesi, jer ležati na kauču može i sama. Sličnost je u srednjim godinama teže pronaći, svjesniji smo sebe i brzo uočimo razlike prema drugima. Ipak, bio je duhovit taj mladić od 40 godina, dopisujući se s njim ponekad bi se zagrcnula od smijeha. Ali, javljao joj se svakog dana i to joj je pomalo išlo na živce.
Za razliku od drugog gospodina, u srednjim pedesetima, koji je pisao dugačke rečenice, opisivao što radi preko dana i pitao je kako je protekao njen dan. To joj se sviđalo. Pokazivao je interes za nju, nije govorio samo o sebi. Stanuje u manjem gradu u blizini Zagreba, ima obiteljsku kuću, opisao joj je svoj vrt i sve vrste drveća koje u njemu rastu. Voli boraviti na zraku, aktivan je, poduzetan i rastavljen, ima odraslog sina. Njegovim se porukama počela radovati.
Treći je muškarac djelovao obećavajuće – dok joj se nije počeo povjeravati. Njegova su javljanja iz početne razmjene općenitih rečenica brzo prešla u žalopojku i kuknjavu, uz ogorčeno spominjanje bivše žene. To je dopisivanje brzo prekinula.
Sredinom veljače mladić od 40 navaljivao je i nagovarao da se nađu, pogotovo nakon što joj je poslao svoju fotografiju. Nježno ga je odbijala, iako je bio zgodan. Puno zgodniji nego što je očekivala. Ali, nešto joj je govorilo da je on prekaljeni stanovnik Iskrice i drugih platformi, pa mu nije željela poslati svoju fotografiju. Tada ju je nagovarao na susret «na neviđeno».
Time je samo činio uslugu drugome muškarcu, koji se nigdje nije žurio.
Drugi je nije nagovarao da pošalje fotografiju – niti je nudio svoju. Pitao ju je o kćeri i pisao o svom sinu. Pričao je što radi i čime se bavi. Ponekad su jedno drugome preporučivali filmove i serije. Samo je jednom, tijekom dopisivanja, predložio da odu na kavu.
Nije joj bilo jednostavno donijeti tu odluku, pa ju je odgađala. Bojala se da će joj susret s njim pokvariti dojam koji je stekla. Tako su dočekali početak karantene, zabrane rada kafića i restorana, što joj je dobro došlo da se izvuče od pomalo nastrljivog prvog udvarača, koji joj je rekao da nema pojma što je propustila. Pogledala je njegovu fotografiju i pomislila da je možda u pravu. Ubrzo se prestao javljati i nije joj nedostajao.
S drugim je muškarcem dopisivanje mogla nastaviti bez ikakva pritiska. Nije pokazao ljutnju što je oklijevala otići s njim na kavu, pa je pomislila da se ona možda samo želi dopisivati, imati nevidljivog prijatelja negdje na drugoj strani kojeg ne treba uvoditi u svoj skladno posložen svijet, kojeg bi netko nepoznat fizički uznemirio.
Onda se dogodio potres. Izbacio ju je iz kreveta. Trčala je svojoj kćeri koja se jako uplašila. Bježale su zajedno iz zgrade u kojoj su živjele ne znajući tog trena da se neće vratiti u istu. Red i sklad su privremeno izgubljeni; police s knjigama popadale su sa zidova, na podu su ležale razbijene tegle i vaze, zidovi su imali tamne linije poput napuknutih porculanskih šalica. Nasred spavaće sobe prevrnut je ležao ormar kojeg se ni uspravljenog nije dalo zatvoriti.
Čitav su dan slagale i čistile. Došao je njen bivši muž da provjeri treba li im što i brzo nastavio dalje. Pomislila je kako je pomalo nalik tom ormaru, kojeg je s njom uspravio. Velik i masivan, ali pomalo izvitoperen, pa ne stoji čvrsto na zemlji. Premorena od nedjelje bojala se odlaska na spavanje.
Zato je u isto doba ponovila radnju iz prošlog života; sjela za laptop i otvorila Iskricu, na kojoj su je čekale dvije poruke.
«Mislim na tebe i pitam se jesi li dobro.»-napisao je čovjek koji nije znao tko je, gdje živi, ni kako izgleda u 9 sati tog jutra. Znao je o njoj samo ono što mu je otkrila o sebi i to mu je bilo dovoljno da na nju misli tog dana. Drugu je poruku poslao poslijepodne.
«Vidio sam na vijestima slike iz centra, izgledaju zastrašujuće. Sad mi je žao što nisam pitao tvoj broj, jer bih te rado nazvao.»
Po prvi put u dva mjeseca, koliko su se dopisivali, poslao je dvije poruke u jednom danu, onda kada joj je bilo teško.
Možda zbog toga što je bila večer, a ona premorena i na rubu plača, napisala mu je u poruci broj svoga mobitela i rekla da nazove, ako je budan. Nazvao ju je nakon desetak minuta. Razgovarali su tako mobitelom svakog dana, do ovog vikenda.
Iako kafići ne rade i zatvorene su terase, sjeo je u svoj auto i došao k njoj u Zagreb.
Šetali su čitavo poslijepodne Maksimirom i, da se bolje vide, zastali na Vidikovcu.
Nakon potresa joj je prijalo da je zove svakoga dana. Donekle zbog koronavirusa, a dijelom zbog potresa, možda i zbog toga što su uvodno upoznavanje odradili pismenim putem, u dugim telefonskim razgovorima bili su manje suzdržani. Odavno su razmijenili fotografije i jedva dočekali najavu stožera da se otvaraju ceste unutar županija.
Ljudi koji su prošle subote šetali Maksimirom vidjeli su par koji šeće i djeluje prisno, razgovor im je lagan poput koraka. Nitko ne bi pretpostavio da su se toga dana prvi put vidjeli. Ljubav u vrijeme korone iz virtualnog se svijeta preselila u stvarnost, tamo se navodno bolje osjeća.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Fotografija: freestocks.org

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *