Kad čaša svakodnevice postane polupuna

Prošlog petka u kultnom kafiću u središtu Zagreba održan je party pod nazivom «I tebe sam sit korono». 

Već u 19 h mjesto je bilo puno onih koji inače tamo zalaze. Slučajnom prolazniku sve je izgledalo kao redovan tulum na toj terasi u ovo doba godine. Ali, u 11 navečer gosti su se počeli razilaziti, vrijeme trajanja zabave bilo je ograničeno. U ponoć je lokal bio prazan. Mjere restrikcije bile su na snazi i gosti se nisu nimalo pobunili. 

Odgovorno opuštanje na tulumu? Zvuči kao oksimoron, kao naslov pjesme «Živa smrt», Antuna Gustava Matoša. Iako govori o ljubavi, njezin bi se naziv mogao primijeniti na postkarantenske partije na kojima se zabava može dogoditi samo ako zaboravite da je virus bio među nama. Dogodio se nekom drugome i sada ga nema. U protivnom, ne trebate se napiti i napraviti glupost da biste osjetili nelagodu jutra poslije, tijekom kojeg imate vremena razmišljati jeste li s nekim razmijenili kapljice iz usta i nosa, iako vam nije bila namjera.

Snašlo nas je vrijeme u kojem je sve dozvoljeno, samo nam je oduzet  užitak. 

Neke moje prijateljice zdravstvene su radnice u zagrebačkim bolnicama i još uvijek se sa svojim društvom ne žele sastajati ni na kavi. Njihovo je ponašanje uvjetovano onim što su vidjele na radnom mjestu, na kojem je dio osoblja, njihovih kolega bio zaražen, ali i činjenicom da je u bolnicama još prisutna atmosfera kontrole, sumnje i svakodnevog vađenja briseva.

Sadašnja je stvarnost pomalo shizofrenična. Rascijepila se na manje vidljivu bolničku, pa na kućnu, u kojoj smo još uvijek koliko – toliko sigurni, i na  onu vanjsku, svjetovnu, u kojoj ljudi gotovo da žive u predkorona shemi koja negira obje prethodno navedene. 

Pa ipak, velik je broj onih koji svoje dane proživljavaju kao da karantena još uvijek traje. Ne da im se izlaziti tamo gdje ne moraju, ne žure se u gužvu, izgubili su volju za socijalnim kontaktima, osim ako se radi o viđanju s jednom ili maksimalno dvije osobe ili druženju s članovima obitelji. Kao da su dobili institucionalni sindrom, koji donosi nemogućnost održavanja društvenih sposobnosti, a razvija se nakon što je osoba provela dulji vremenski period u zatvoru. Možda su bili tužni kad im je zabranjeno druženje i izlaženje, ali sada nemaju nikakav problem da se to stanje produži. Dapače, ne žele da im netko određuje kada će izbjegavanje drugih završiti, za socijalizaciju se ne osjećaju spremni.

Londonski je King’s College prije nekoliko mjeseci objavio znanstvenu studiju o psihološkim utjecajima karantene. Glavni psihološki stresori koje ona uzrokuje su frustracija, strah, dosada, neadekvatna opskrba opremom, limitirane informacije i financijski gubitak, a posljedice traju mjesecima, pa i godinama nakon što  prestane.  Postkarantenski stresor broj jedan financijski je gubitak koji ljudima donosi pomiješane osjećaje ljutnje i tjeskobe.

Mnogi se protiv tog gubitka bore smanjenjem životnih potreba. U trenutku kada se otvorila mogućnost za poslovanje, neki su se prilagodili tako da su se vratili na početak.

Moja poznanica trenerica imala je studio u kojem je bilo zaposleno sedam ljudi. Klijenti su se nizali kao na traci, iznajmljivala je prostor, brinula o oglašavanju, istovremeno radeći menadžerski i trenerski posao. Taj ju je način rada iscrpljivao i oduzimao nekadašnji osjećaj zadovoljstva, ali nije se mogla zaustaviti. Onda su mjere karantene zatvorile njen studio, a potres ga je stambeno oštetio. Nakon  karantene koja joj nije tako teško pala, preispitala se i donijela odluku. Otkazala je najam i zatvorila studio. Sve je sprave prebacila u dio svog stana koji ima prekrasan pogled na zelenilo. Umjesto da brine o poslovanju i oglašavanju sada osobno prima klijente i s njima radi manji, ali kvalitetniji broj treninga. Ponekad se pita zbog čega je tolike godine svog života opteretila nepotrebnim stresom i obavezama. Učinila je to, kao i većina, zbog načina života u kojem je centralno mjesto zauzimala utrka za zaradom radi što veće potrošnje. 

Od uvođenja karantene sve do danas nevoljko smo gurnuti u način života koji najviše nalikuje životu naših roditelja. Isprva smo bili prestrašeni, sada nam je počelo prijati. Radimo manje, ali i trošimo neusporedivo manje. Više vremena provodimo u prirodi. 

Shopping centri danas su pretrpani odjećom i obućom koja se ne prodaje, drastično je pala prodaja automobila, ljudi se drže kuće i okućnice. Odjednom im se čaša njihove svakodnevice čini polupuna, iako je do jučer, pod raznim vanjskim pritiscima izgledala poluprazna. Maknete li pritisak zarade i potrošnje s njihovih leđa, ljudi postaju zadovoljniji onim što imaju.

Povjesničarka i aktivistica Roxanne Dunbar – Ortiz u jednom članku u «The Guardianu» prije neki dan kaže: «Kapitalistička klasa, oni koji imaju najveći benefit od nejednakog sistema, zna da on nije održiv. Očajni su da ljudi ne ostanu dulje zatvoreni, jer bi se mogli naviknuti na svjež zrak, bez ugljikova dioksida. Mogli bi dobiti ideju o drugačijoj vrsti svijeta.»

 Bez nostalgije, uglavnom protiv svoje volje, dobili smo priliku razumjeti zbog čega su ljudi nekad posjedovali neusporedivo manje, a odisali nama nepoznatim zadovoljstvom i mirom. 

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Fotografija: Rawpixel LTD

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *