Kad je najteže, djeci trebaju roditelji

Moj prijatelj ima 47 godina. Prošlo je puno vremena otkako je kao sedmogodišnjak išao operirati krajnike, u kojem se pretvorio u sredovječnog momka, posijedio, dobio sad već odraslu djecu. Kada priča o svom davnom boravku u bolnici poslije banalne ali mučne operacije oči mu postanu tužne.Činilo se da je tamo proveo cijelu vječnost, iako zna da je u bolnici ležao samo pet dana. Mama ga nije mogla posjetiti svakog dana, radila je u obližnjem gradu, imala još jedno dijete, a očevi tog vremena nisu baš participirali u roditeljstvu na način koji nam je danas uobičajen i poznat. Toga dana kada je trebao izaći iz bolnice, vidio ju je iz kreveta kako na hodniku razgovara s medicinskom sestrom, poradovao se da će doći k njemu i reći mu da idu kući. Želio joj je pokazati da je dobro, pa je ustao iz kreveta i otišao do vrata. Nije je bilo na hodniku. Mama je nestala. Kad dođe do ovog dijela svoje priče, pretvori se u sedmogodišnjeg dječaka. Posvijetli mu glas, poništi se mutacija, muškarac od gotovo dva metra i sto kila skupi se i smanji za nekoliko brojeva. «Mislio sam da me ostavila i da se neće vratiti po mene, iako je otišla po otpusno pismo koje je dugo čekala. Bojao sam se zaplakati jer ležeći na dječjem odjelu bolnice naučio sam lekciju. Kad prvo dijete počne glasno plakati, za njim krenu ostali, kao da jedva dočekaju. Zato sam plakao u sebi. Očaj koji sam tada osjetio jedan je od najtežih trenutaka mog života.»-ispričao mi je jednom prilikom.Nemamo pojma koliko djece u ovom trenutku nečujno i glasno plače po bolničkim odjelima, osjećajući se napušteno, bespomoćno, zaboravljeno i izdano, jer ne vide lica svojih majki i očeva koji će im stisnuti ruku i očima reći da će sve biti u redu.Svima nam je jasno da je odluka o zabrani posjeta bolnicama donesena u najboljoj namjeri, radi zaštite zdravlja pacijenata u vrijeme pandemije koronavirusa, ali postavlja se pitanje treba li doista biti tako i kada su bolesna djeca u pitanju i s kakvim ćemo se psihološkim posljedicama suočiti? Jesu li vrijedne tog opreza? Udruga «Roditelji u akciji» poznatija kao Roda uvjerena je da nisu, zato su organizirali potpisivanje peticije za osiguranje prava djece na neodvajanje od roditelja tijekom bolničkog liječenja.Mnoga su djeca koja su rođena u doba rata u Hrvatskoj danas mladi ljudi koji se bore s nizom psihičkih smetnji i poremećaja.Sadašnje je dramatično vrijeme podloga za mogućnost da buduće generacije čitav život snose posljedice pogrešaka koje eventualno počinimo. Liječnici u svom radu često zanemaruju ili uopće nisu svjesni psiholoških procesa koji se odvijaju unutar njihovih pacijenata. Njihov posao je odgovoran, bave se tijelom ili uskim područjem svog interesa, ne uzimajući u obzir psihu, koja je jednako važna i od tijela nerazdvojna.«Naš zdravstveni sustav ponovo propušta prepoznati potrebe jedne od najranjivijih skupina pacijenata – djece, te ona opet ostaju bez mogućnosti da je tijekom boravka uz njih jedan od roditelja, pa čak i da im dolazi u kratki posjet.»- navodi se u peticiji u kojoj «Rode» zahtijevaju da se djecu ne odvaja od roditelja onda kada im je najteže.Možete li zamisliti kako ovaj period proživljavaju djeca koja se dulje vrijeme liječe na bolničkim odjelima i ne mogu pritome ni nakratko vidjeti svoje roditelje? Šanse za ozdravljenje uvelike ovise o tome kako će se hospitalizirano dijete psihički osjećati. Zadatak je zdravstvenog sustava da im osigura njihovo pravo maksimalno prevenirajući mogućnost zaraze.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi najnoviju u posljednjem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *