Kad kuća postane teret

U gradskim se stanovima u malom prostoru često tiskaju pripadnici nekoliko generacija iste obitelji. No, u manjim je mjestima puno prostranih obiteljskih kuća, građenih u nadi da će djeca jednoga dana na katu sviti svoje gnijezdo, u kojima stanuju ljudi starije životne dobi kojima je prevelik dom polako postao teret, nepraktičan i skup za održavanje.
Potomci su ipak pronašli svoj put, koji se nije poklopio s roditeljskim planovima i idejama, jednom ili dvaput godišnje obiđu roditelje, odu na groblje i izađu na piće sa školskim prijateljima. Te poluprazne kuće odjednom živnu, njihov ambiciozan tlocrt dobije smisao, zasjaje im prozori, u sobama se otvore ormari u kojima se između vrećica sušene lavande tijekom godine skuplja prašina.
Ukoliko imaju muško dijete, vjerojatno su podigli kat kao ulaganje u budući obiteljski život, dok je mali išao u školu i nije imao pojma kakva ga budućnost čeka. Dok su zidali kuhinju uz prostrani dnevni boravak nije im na um pala mogućnost kako će jednom otići u svijet ili pronaći ženu na drugom kraju zemlje i ostati u dalekom gradu iz kojeg će ih zvati, dok će im nad glavom, kroz zidove s nedovršenom fasadom, hučati vjetar.
Uteg za vratom prosječnih umirovljenika u provinciji koji postane teži od prevelike kuće koju je tako skupo grijati tijekom zime velika je okućnica koju također treba održavati.
Isprva je ona ponos koji ukrašava njihov dom čineći je posebnom jer izbor drveća i bilja govori o karakteru vlasnika. Pomaže im da ostanu gipki i zdravi, u borbi protiv šećera, kolesterola i pretilosti pokazuje se kao olakšavajuća okolnost, dok jednoga dana ne postane obaveza i teret prema kojem je plaćanje režija nalik lijepljenju sličica u albumu u kojem uvijek poneka nedostaje.
Okućnica postane veći izvor kućnih napetosti, prepirki i frustracija, jer da bi kuća izgledala uredno, potrebno ju je održavati.
Moji su roditelji prije više od pola stoljeća podigli kuću na kat s povelikom okućnicom.
Činjenica da su dobili kćeri nije ih obeshrabrila u naumu da obrađuju masline iznad kuće, posadili su ih tridesetak, a u okolnim vrtovima zaživjelo je ukrasno bilje s raznim ekološki uzgojenim povrćem.
Sjećam se vremena kada su sanjali da će bar jedna od nas živjeti s njima u zdanju u koje smo sve rjeđe dolazile, dok je njihov vrt bujao, a obaveze oko održavanja postajale sve veće.
Tijekom godina, tu i tamo, spominjala se mogućnost prodaje kuće u kojoj su spavaće sobe čitavu godinu čekale svoje posjetitelje, koji su se zadržavali samo par tjedana.
Na kraju su je odlučili prodati.
Kraj je situacija u kojoj je borba za održavanje okućnice sustigla razinu borbe za život, jer bi jedan teži pad, lom noge ili nekog drugog dijela tijela mogao biti poguban. Odluka nije bila laka, niti je do nje došlo samo zbog rajskih vrtova. U okolini se uvijek nađe susjed nezgodna karaktera, koji običava bacati svoje smeće u njihov vrt i zagorčavati im život, jer dvoje starih ljudi koji žive sami laka su i pogodna meta za istresanje.
Ponekad su odgovarali i prepirali se, no uglavnom su šutjeli.
Postojala su razdoblja mira i tišine i razdoblja kada je maltretiranje i uznemiravanje bilo intenzivno. Težina radova u vrtu jedna je vrsta utega, a nezgodan susjed druga.
Za dvoje ljudi koji su duboko zagazili u osmo desetljeće ti su utezi vremenom postali preteški.
Objavili su oglas o prodaji nešto prije nego je došao koronavirus.
Za vrijeme karantene nazvao je prvi potencijalni kupac i rekao da bi došao u obilazak. U Zagrebu su ljudi u vrijeme nakon potresa, grozničavo tražili majstore i dogovarali radove, pa je u ostatku zemlje valjda bilo normalno da se, poštujući epidemiološke mjere održavanja distance, usput obilaze nekretnine. Dvadeset kilometara dalje ionako je gradilište mosta na kojem rade brojni Kinezi, uglavnom iz Wuhana, pa su se na Pokladama šalili kako se virus nalazi unutar granica Komarne. Ti Kinezi bili su jedini stranci u proljeće 2020. koji su u dolini Neretve svoj novac ostavljali u lokalnim trgovinama.
I tako su zanemarili svoj strah i pustili čovjeka da dođe.
Prvi je put došao sam, drugi put je doveo suprugu, treći je put u obilazak kuće i okućnice doveo i djecu, a četvrti put strica.
«Molim te da više nikoga ne dovodiš.»-rekla mu je jednog dana jer nije bilo lako svaki put prije i poslije njihova dolaska brisati podove.
Jednoga je dana konačno dao ponudu, koju su odbili.
Taj čin djelovao je kao uvod u nove priče o tome koliko ih sve boli, osobito u danima kad prgavi susjed ne bude borbeno aktivan.
«Svaka ponuda je dobra u vrijeme pandemije. Zbog čega ste odbili? Znate li kolika ekonomska kriza slijedi nakon ljeta?»
«Eto zato! Gledao je i druge kuće naokolo.»- bio je argument pred kojim se najpametnije bilo povući.
Pomislila sam da na prodaju treba gledati kao na temu za razbibrigu i pomiriti se kako se za njihova života ionako neće dogoditi.
Logično je da se u toj dobi boje i zapravo ne žele promjenu.
Prošlo je nekoliko tjedana.
«Prodali smo kuću!»- veselo je rekla jedne večeri.
«Ma daj! A tko je kupac?»-upitala sam iznenađeno.
«Jedan kineski bračni par!»-odgovorila je, kao da se to podrazumijeva, samo se ne može odmah sjetiti kako se ono prezivaju.
«Jutros su došli i pogledali, a večeras dali svoju ponudu. Krasni su i pristojni, odmah se to vidi.»
«Što bi Kinezi radili u našoj ulici?»-postavila sam retoričko pitanje.
Globalizacija je, kažu, zbog pandemije «Covida19» uvelike došla pod znak pitanja, nevjerojatno je da je u ulicu na jugu Dalmacije stigla baš u to doba.
«Imaju firmu u Opuzenu. I nisu jedini koji tu žive.»-glasio je odgovor.
Na potezu od Opuzena do Metkovića tridesetak je kuća već prešlo u vlasništvo Kineza. Mogu im samo poželjeti dobrodošlicu.
Svojim dolaskom su obranili dvoje starih ljudi koji su se riješili prošlosti koja ih je kvadraturom prerasla, zahtjevne okućnice i napasnog susjeda – sve u jednom potezu.
Riječ je o mladom bračnom paru, godit će im proljetni radovi u vrtu, no ne znam hoće li i dalje uzgajati masline. Bila bi šteta da posijeku simbole mira i odanosti. Možda bi po jednu maslinovu granu trebali staviti na svaku stranu, kako bi nekima poslali jasnu poruku.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *