Kad prestane idealiziranje, prestaje zaljubljenost – ali počinje ljubav

U Cavtatu se prošlog tjedna odigralo bajkovito vjenčanje. Ponekad je potrebno da takve fotografije obiđu svijet, da upravimo pogled prema nečem lijepom i poradujemo se sreći, koja se u svojoj umjerenosti doima prilično stvarnom. Marin i Kristina su vršnjaci. Dok se on razvijao kao tenisač, ona je radila na svom obrazovanju. Marin plijeni igrom, Kristina ljepotom. U brak su ušli nakon osam godina veze. Životna je rijetkost da se dvoje ljudi razvijaju toliko usklađeno.

Mnogi danas odbijaju stupiti u brak. Kažu da ne trebaju  formalnost, jer «papir ne mijenja ništa». Ovo društvo polako, ali sigurno, ide u smjeru ukidanja zakonske izjednačenosti vanbračne zajednice i braka. Ugovor će postati važan, čak i ako ne živite u ljubavi.

Neki vjeruju da je ljubavnim vezama potrebno pristupiti kao poslovnim projektima. Postoje u njima određene faze i tek kada one završe, može se ići na slijedeći nivo. Drugi razmišljaju da je ljubav stvar srca i da ozbiljne planove treba kovati dok je jaka. Sva ta razmišljanja dolaze iz želje da budemo sigurni kako je to što imamo «ono pravo».

Smatram da je pogrešno dubinu nekog odnosa mjeriti brojem zajednički provedenih godina. Vjerujem da je učinkovitije promatrati ga kroz stupanj međusobne iskrenosti i zajedničkih iskustava. Kada počnu živjeti zajedno, ljudi dobiju priliku za bolje upoznavanje.

Prolazak kroz neko teško iskustvo učini više na zbližavanju od kalendarskih godina koje bilježe dane provedene u odvojenom životu, u kojem je teške i nezgodne dijelove lakše zadržati u tajnosti.

Pa ipak je vrijeme važan faktor prilikom donošenja odluke o stupanju u brak. Koliko je vremena potrebno da bismo bili  sigurni da će stvar trajati?

Kad pogledam svoje roditelje, koji su proveli u vezi 8 godina, a u braku su već 47, rekla bih da su oni primjer kako dugo «hodanje» rezultira dugovječnim brakom.

No, kako onda objasniti parove koji su proveli u vezi jednako toliko, vjenčali se i onda se stvar za godinu ili dvije urušila?

Kad sebi možemo reći da nekog dobro poznajemo? Postoji li neka formula?

Moja je iskustvo pomalo bizarno i ne bi ga trebalo slijediti. Obzirom da sam se udala nakon prilično kratke veze, osamnaest godina, koliko smo proveli u braku, čine se kao solidan rezultat. Ni u drugoj vezi nisam puno oklijevala. Upoznali smo se u zrelim godinama, svatko sa brakom iza sebe.

On ponekad kaže da je potpisom ugovora o stambenom kreditu napravio zavjet koji će trajati sigurnih trideset godina. Stan smo kupili zajedno. Kad sam ga upoznala, nisu mi trebale godine da bih dobila prilično jasnu sliku. Nije se radilo samo o tome koliko poznajem njega – za uspostavu zajedničkog života bilo je jednako važno koliko poznajem sebe. U prvom slučaju sam se oduševljavala različitostima. U svom drugom pokušaju tražila sam sličnosti, jer danas mislim da je recept skladnog odnosa u njima. Kalendarsko trajanje ne znači mi puno. Brojim dane koji su spokojni. Po njima cijenim jesam li postupila pravilno. Treba ih biti više.

Za tako veliku životnu odluku nije važno samo vrijeme provedeno s  nekim u vezi, nego koliko godina imamo i u kojoj mjeri smo svoji.

U svom braku sam često bila osoba koja živi u skladu s tuđim očekivanjima – nisam se usuđivala biti svoja. To je nezrelost koja se ogleda u tome da je važno svidjeti se drugima. Bili smo odgojeni u drugačijem sustavu vrijednosti, različitim krajevima i sredinama. U takvim situacijama, da bi stvar trajala, netko se mora prilagoditi. Trudila sam se biti vjerna njemu. Danas nastojim biti vjerna sebi.

Izražava li se uspjeh nekog odnosa njegovom trajnošću ili kvalitetom? Mislim da se kompliciranost sastoji u tome što se uspjeh intimnog života mjeri njegovim kontinuitetom, čak i kada smo neizrecivo nesretni i ne znamo koje bi promjene mogle dovesti do nekog pomaka.

U srednjim godinama brže čitamo sebe i druge, zbog toga se u njima   teško istinski zaljubiti. Ali je prirodno zaljubiti se pogrešno i nemoguće – tako smo sigurni da od svega neće biti ništa.

Što je zaljubljenost? Stručan odgovor dobila sam od  iskusne psihijatrice, koja je u svojoj karijeri upoznala ljude u različitim stadijima te «bolesti». Formula glasi ovako: to je stanje u kojem smo se zaljubili u sliku o nekoj osobi. Prvi dio slike zove se idealizacija. Dakle, osobu u koju smo zaljubljeni pedeset posto idealiziramo. Drugih pedeset posto su vlastite osobine koje pripisujemo toj osobi. Zaljubljenost je nalik na psihotično stanje, koje nema dodir s realnošću. Zato važne životne odluke nije dobro donositi dok traje, jer na svu sreću, ne traje dugo. Od tri mjeseca do tri godine – kako piše Beigbeder. Problem naslova njegove knjige je u tome što spominje ljubav. Ljubav, naravno, ne traje tri godine. Ona nema rok trajanja, jer svoje uporište, za razliku od zaljubljenosti, bar donekle ima u stvarnosti.

Hodamo tako pokraj nekoga pola metra iznad zemlje, uvjereni da smo najveći sretnici što takva osoba uopće postoji i što je baš nama sudbina namijenila da nam se ukrižaju životne staze – kad polako počnu otpadati idealizacije, kao komadi fasada s donjogradskih zgrada. Odjednom izgovori nešto što nismo niti sanjali da bi mogao reći. Učini pogrešku od koje nam nakratko zamagli vid. Povrijedi nas nekim ponašanjem, pa pokušavamo hvatati zrak, bacakamo se kao riba na suhom i čekamo da naiđe val zaljubljenosti koji će sve popraviti. Kod svakog idućeg pogrešnog poteza val je sve plići.  Postajemo bolno svjesni da pokraj sebe nemamo osobu kakvu smo zamišljali. On ima svoje poglede na stvari, vlastita uvjerenja i rješenja. Tada se situacija lomi. Hoće li nestankom idealizacije i uvidom da on nije poput nas nestati zaljubljenost, a veza će se prekinuti – ili će prerasti u realniji i dublji osjećaj koji zovemo zrela ljubav? Pisala sam o njenim sastojcima: empatiji, cjelovitosti i konstantnosti objekta. Sada imamo novi element: sposobnost podnošenja frustracije. Neki se ljudi, suočeni s činjenicom da objekt njihove zaljubljenosti nije osoba kakvu su zamišljali, naprosto povuku. Drugi se, unatoč svijesti o mnogobrojnim manama te osobe, s njom još dublje povežu. Odnos prerasta u ljubav. Međutim, ako su frustracije koje nam partner nanosi preteške, poput psihičkog i fizičkog zlostavljanja, a mi ipak zbog nečega ostajemo, to ne znači da smo pronašli ljubav, nego da smo vjerojatno prepoznali  patologiju sličnu onoj kojoj smo nekada bili izloženi. Koliko će vremena nekome trebati da pređe put od zaljubljenosti do (ne)ugodnog ateriranja, individualno je pitanje.

Zato nema vremenskog roka koji bi jamčio sigurnost.

Utoliko je ljepše vidjeti mladence pod oblakom konfeta. Podsjećaju nas da ljubav nije samo tlapnja u koju smo nekoć vjerovali, da negdje postoji i da je svatko od nas povremeno sanja.

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *