Kad pukne čir ženskog srama

Nedavno sam bila na rođendanskoj zabavi na kojoj su moja dva prijatelja o nečemu ozbiljno razgovarala. Radi se o pristojnim ljudima, koji poštuju svoje i tuđe žene i imaju žensku djecu. Prvi je upitao drugoga je li mu poznato što se našoj zajedničkoj prijateljici dogodilo na poslu. Onda mu je ispričao da je prošle godine prijavila nadređenima svog kolegu zbog seksualnog uznemiravanja. Navela je u prijavi komentare koje je slušala od čovjeka s kojim je svakodnevno surađivala, a ticali su se njenog izgleda, guze i ostalih tjelesnih atributa. Drugi je rekao da ju je nedavno vidio, ali mu ništa o tome nije rekla.
Na to je prvi rekao: «Sada se čudi što je na poslu izbjegavaju i osjećaju se nelagodno u njenom prisustvu. Pa što joj je bilo da ga prijavi? Lik je nije šlatao, samo joj je na nespretan način pokušao reći da dobro izgleda. Znaš da rade u financijskoj instituciji u kojoj su pravila stroga, možda će biti novčano kažnjen.»
Kakav je problem što je njihovoj prijateljici netko na poslu govorio da ima dobru guzu? Pa, komentirali su to toliko puta kad su bili u izlasku. Frajer koji ti je poslao cugu buljio ti je pola sata u dupe, a mi smo mu se smijali, rekli bi joj. Smijala se i ona. Bilo je to u vrijeme kada su studirali.
Zbog čega je zategla atmosferu u svojoj radnoj sredini? Zbog par primjedbi nekog ljigavca? Istinski im nije bilo jasno.
Rijetke su žene koje se bar jednom na poslu nisu zatekle u situaciji da silno žele pokazati što znaju, demonstrirati da su dorasle zadatku i sposobne kao njihovi muški kolege koji im onda, manje ili više suptilno, daju do znanja da to zapravo nije važno. Njihovi pogledi i komentari, neprikladni dodiri i aluzije jasno poručuju: »Pusti sposobnost, ti si guza koja nas pali! Tvoj talent me ni približno ne inspirira kao pogled na tvoj dekolte. Ti si ona čije ime spominjemo kada na gablecu komentiramo koju bi u firmi okrenuli, kada bi mogli. Tu smo zbog posla, dijelimo prostor, borimo se za povišice i bonuse, ali ti si, u svakom času, roba čija se vrijednost mjeri kroz noge, struk i bokove.»
Naši muški kolege ni približno često ne doživljavaju ovakav tretman i zato teško mogu razumjeti sram, bijes i frustraciju koje se sudaraju u nama kad god se pogled neznanca iz noćnog izlaska preseli u oči kolege ili, još gore, nadređenog na radnom mjestu.
Prošlog tjedna su mi spomenuli ovu priču. Rekla sam da joj se divim, postupila je ispravno. Načelno im je jasno, ali vidljivo je da ne osjećaju empatiju. Njih dvojica ne spadaju u grupu onih koji se tako ponašaju prema kolegicama, ali muškarce koji to rade doživljavaju samo kao paćenike i ljigavce željne seksa koje treba ignorirati.
Ne radi se o silovanju ili pokušaju silovanja, ne radi se o tome da joj je netko pokušao ugurati prste u spolni organ. Nije ju ni hvatao za grudi – što su gotovo svi u nekom trenu učinili svojim školskim kolegicama u višim razredima osnovne škole. Točno su znali koje od nas ne pružaju istinski otpor, nego se samo crvene i smiju. I zapamtili su one od kojih su dobili šamar, pa njima to više nisu radili. Kada su ih po prvi put udarili hormoni bili su nasilni i ništa se strašno nije dogodilo u njihovom poimanju svijeta.
Prošlog se tjedna na Instagram profilu Nane Nadarević, kćeri poznatog glumca Mustafe Nadarevića, dogodila poplava ženskih priča iz sive zone. Nana im je pod dojmom gledanja filma «Bombshell» ponudila svoje viđenje filma i teme seksualnog uznemiravanja i nehotice potaknula bujicu ženskih ispovijedi. U tim pričama nema silovanja, niti se radi o klasičnim seksualnim deliktima obuhvaćenima kaznenim pravom. Najčešće se radi o obiteljskim prijateljima, vodoinstalaterima, profesorima i šefovima koji su svojim nametljivim ponašanjem, pokušajima i prijedlozima ženama uvalili dugogodišnji osjećaj poniženja i srama.
Cijela tematika duboko zadire u područje srama, jednog od najtežih ljudskih osjećaja. Kada netko nekoga posramljuje stavlja mu ogroman teret jer sram je osjećaj koji nas blokira, tjera da gledamo u pod, da pomislimo kako nešto s nama nije u redu, da smo možda nečim zaslužili takav tretman i da je bolje da o svemu šutimo.
Na ovim je prostorima pukao čir ženskog srama. Trenutno se na društvenim mrežama izlijeva njegov sadržaj. Taj proces ima grupno terapijsko značenje. Normalizacija je kod srama izuzetno važna; potrebno je da žene, djevojke, djevojčice shvate kako nisu jedine kojima su se dogodila neugodna iskustva i da je normalno da su osjetile sram. Važno je da uvide kako je u redu da nisu smogle snagu ranije govoriti o tome, da nisu bile jake prijaviti onoga koji ih je povrijedio, ispričati što im se događa, barem se povjeriti nekome u svojoj blizini. Iz njihovih priča često izvire negativna reakcija okoline, u prvom redu obitelji.
Ako ste roditelj čije je dijete doživjelo neku vrstu seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja i progovorilo je s vama o tome – znači da ste mu usadili dovoljno povjerenja da vam svoje iskustvo ispriča i zatraži zaštitu. Nipošto ne smijete izigrati to povjerenje. Ušutkavanje ili okrivljavanje žrtve zauvijek će utjecati na njenu sliku o sebi.
Javno ignoriranje žrtve dogodilo se prije nekoliko tjedana. Policajka je tužila nadređenog s kojim je provela noć na službenoj dužnosti, koju je on iskoristio kao priliku za višesatno seksualno maltretiranje i uznemiravanje. Iako je njen iskaz bio istinit, sutkinja nije pokazala nikakvo razumijevanje za policajku. Tumačila je zakon onako kako bi svaki zlostavljač to poželio – minorizirala je ono što je napravio, praktički mu je udijelila oprost. Policajka je rekla da je nakon presude izgubila svako povjerenje u sustav.
Film «Bombshell» se bavi istim događajima kao serija «The Loudest Voice», samo što polazi iz pozicije žrtava. Vjerno ocrtava agoniju žena koje su se u javnom ringu zatekle u klinču zlostavljača, bez obzira na dob, sposobnost ili poziciju koju zauzimaju. Pokazuje nam da i jake žene, kakve Megyn Kelly i Gretchen Carlson zasigurno jesu, mogu biti žrtve seksualnog predatora, pokleknuti i godinama šutjeti. Pa ipak, uz najbolju namjeru, u samome filmu događa se scena posramljivanja žrtava. Megyn Kelly govori o tome u emisiji snimljenoj poslije projekcije filma kojeg je odgledala u prisustvu kolegica i svog supruga koji su također njegovi protagonisti. Taj razgovor, koji možete pronaći na Youtubeu, ima težinu terapijske grupe s koje nam poručuju da su potrebne ženska hrabrost, solidarnost i međusobna empatija da bi se promijenio društveni pristup razumijevanju problema. Važno je da postoje žene koje će drugim ženama vjerovati i solidarizirati se s njima, kako bi našim kćerima jednoga dana bilo lakše.

Fotografija: “Bombshell”, Jay Roach, 2019.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *