Kako sačuvati djevojčicu u sebi?

U subotu navečer u jednoj zagrebačkoj pivnici okupilo se petnaest žena. Dobro raspoloženje s kojim su došle pojačali su konobari poslužujući pivo, rebarca i pileća krilca na žaru. Kad je bend počeo svirati stare hitove, one su zaplesale. Slikale su se malo za društvene mreže, grlile se i smijale, a u trenutku kad su ostali gosti počeli odlaziti, bilo im je najljepše. Bend je nastavio svirati za one kojima je večer bila previše  dragocjena da bi je tek tako završili. U ponoć su rezale tortu. Sve je izgledalo kao rođendanska zabava, ali zapravo se radilo o «djevojačkoj večeri». Kad je bend završio, nastupila je tišina, a one su, pomalo umorne od plesa, započele razgovor. Upitale su se zbog čega se ne nalaze češće i treba li se jedna od njih doista udavati, pa da se ostale u subotu navečer urede i odu zabaviti. Većina ih je konstatirala da godinama nisu bile u izlasku do tako kasnih sati, kad je lokal službeno već zatvorio svoja vrata.

Mladoženja je, istoga dana, slavio «momačku večer». Pitale su se kako li je njima i što rade, jer muškarci su se te subote okupili već u 3 poslijepodne.

Međutim, on je u krevetu bio već u 1 poslije ponoći.

Kad ga je njegova buduća sutradan upitala kako im je bilo na slavlju, odgovorio je:» Onako, ništa posebno.»

«Kako to?»-čudila se ona.

«Pa, nama je momačka večer kad god poželimo. Bilo nam je glupo što moramo slaviti. Zato smo sjedili i cugali, malo pričali i roštiljali, a onda smo se razišli.»

Istina je da im momačka traje cijelu godinu, i čitavog života. Oni se, ni nakon ženidbe, ne žele rastati s mladićima u sebi.

Zato odlaze na muška putovanja i skijanja, idu zajedno na koncerte, road tripove, putuju preko bare, idu u lov, odlaze na rafting, u ribolov, na jedrenje – ovisno koja im se aktivnost sviđa.

Ono što spomenute žene na proslavi nisu izgovorile je slijedeće: da se nije radilo o proslavi «djevojačke večeri», da je slavljenica kojim slučajem predložila da se nađu i zabave bez ikakva povoda – znatan broj bi odustao. Imale bi posla kojeg preko tjedna nisu stigle obaviti, bile bi umorne, pronašle bi izgovor, jer  odavno su zagazile u srednje godine, majke su i supruge, imaju puno toga na svojim plećima, pa je linija manjeg otpora u njima očvrsnula i ne dopušta im ugađanje  sebi te vrste, koje obuzdavaju u četiri zida, dozvoljavajući mu da izroni na površinu samo s opravdanim razlogom.

U mnogim situacijama žene sebi nameću zabrane i limite, jer  odgajane su tako da ona koja sebi suviše dopušta ležernost i zadovoljstvo, uživa u životu punim plućima – ima nešto sumnjivo u svojoj nutrini.

Ženu isprva ograniči biologija, tek rođena djeca i briga oko njih nametnu joj izolaciju i smanje društvene izlaske. Kad djeca odrastu, a ona ponovo dobije slobodno vrijeme, neka vrsta zabrane ostaje u njoj, nevidljiva i neizgovorena drži je na mjestu.

U manjim mjestima situacija je dramatična. U njima tijekom zime kod kuće čame i one koje nisu zasnovale obitelj ili su razvedene, dok je u Zagrebu upravo takva većina ženske populacije ona koja vodi aktivan društveni život u kojem, na svakom koraku, susreću oženjene muškarce. Kao da je negdje u nama zapisano da žena koja je u braku i ima djecu nema više razloga njegovati i čuvati djevojku u sebi, udajom se odrekla tog dijela identiteta, poništila ga i ušla u značajniju i važniju ulogu, koja od nje traži posve drugačiji stil života.

Prije par godina bila sam na radionici koju je držala izraelska terapeutkinja, na temu ljubavi i pronalaska srodne duše. Postavila je   tezu da je ljubav u zapadnom svijetu pogrešno definirana. U nas je još od djetinjstva ubačen virus, kao u kompjuter, on nas razara i dovodi do prekida mnogih brakova, zato što smo razvili pogrešna uvjerenja i očekivanja koja moraju dovesti do velikih razočaranja i odustajanja.

Dok smo bile djevojčice, čitali su nam bajke. Te bajke usađene su u našu podsvijest, a u njima je virus, kaže ona. One dočaravaju slijedeću sliku: glavna junakinja je bespomoćna, u nevolji i ima velike neprijatelje, obično u obliku drugih žena. I onda se pojavljuje princ na bijelom konju, spasitelj, koji je odvede u svoj dvorac gdje sretno žive do kraja života.

Takve priče nismo samo upijale kroz knjige, nego smo gledale i filmove na temu. I tako živimo u podsvjesnoj nadi da ćemo jednoga dana upoznati onog koji će biti drugačiji od svih muškaraca,  znat će prepoznati naše potrebe i želje i bit će naš zaštitnik. Poznajem neke vrlo samostalne žene koje, kada počnu govoriti što očekuju od muškarca, iskazuju prisutnost virusa, kojeg uopće nisu svjesne.

Međutim, ove priče napravile su još pogubniji utjecaj na muškarce, nastavlja terapeutkinja, jer u stvarnom životu im nameću tešku i nezahvalnu ulogu. Kad upozna ženu koja mu se naročito svidi, on će pokušati barem donekle odigrati rolu princa, koji je jak i sposoban, može je izbaviti iz nevolje, riješiti neke njene probleme i potući neprijatelje.

Koje su posljedice?

Prije svega, trebamo se zapitati: kada su muškarci najsretniji?

Odgovor: kada su u društvu s drugim muškarcima.

Tada mogu izaći iz naporne role i biti ono što doista jesu, dječaci i mladići, nezreli, sebični i blesavi, mogu se smijati glupostima i piti pivo, bez uvlačenja trbuha. Promatrajte, kaže ona, skupinu muškaraca koji se za stolom druže, kartaju ili pričaju i trenutak kada se kod stola pojavi supruga jednoga od članova društva. Istog trena nestaje njihova opuštenost, navlače drugačiji izraz lica, mijenja im se govor tijela. Ulaze u ulogu. Kad se ona udalji, ponovo su autentični i vjerni svojoj prirodi.

Žene na Zapadu ne odustaju lako od princa. I kada spozna pravu prirodu muškarca za kojeg se udala – ništa zato, ona će ga promijeniti. I tako kreće borba za moć, koja nema veze s ljubavlju, a završi razorenim brakovima – jer slijedimo postavke priče koju je nemoguće ispuniti; a sadrži naša očekivanja i njihovu ulogu. Bilo bi važno shvatiti ono čega su oni sve vrijeme svjesni, kako su jednim dijelom muškarci, a drugim će uvijek ostati nezreli, sebični i samodostatni dječaci. I da ih takve prihvatimo. Ono što zauzvrat trebamo jest sačuvati djevojku, i djevojčicu u sebi. Vratiti joj se s vremena na vrijeme, bez obzira na to koliko nam je godina. Izlaziti i ispunjavati svoje želje, provoditi slobodno vrijeme kako želimo, bez očekivanja da nam partneri ispunjavaju i osmišljavaju sadržaj. Kad smanjimo pritisak očekivanja usmjeren prema njima i razvijemo  vlastitu snagu, od svojih partnera dobit ćemo više. U međuvremenu, tu su prijateljice, koje nikad ne smijemo zapostaviti. One su naše ogledalo i grupa podrške.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *