Kako se dogodilo da su profesori prestali biti autoritet?

Nakon što je profesor Franjo Dragičević na nastavi nasilno reagirao prema dvojici učenika koji su ga tjednima provocirali i gađali kredom, u javnosti je snažno odjeknula kampanja s hashtagom I ja sam Franjo, koju su pokrenuli nastavnici diljem Hrvatske, iznoseći svoja stravična iskustva s učenicima. Svima im je zajedničko da ih sustav ne štiti. Dan nakon događaja vozila sam zagrebačkim ulicama slušajući radijsku emisiju na ovu temu. U eter su se javljali slušatelji iskazujući punu podršku profesoru, a krivnju za nemili događaj pripisivali su roditeljima, koji su odgovorni za ponašanje svoje djece i sustavu koji je neučinkovit.
Mislim da se solidarizacija kolega, kao i ogromnog broja građana s profesorom Franjom Dragičevićem nije dogodila zbog toga što podržavaju nasilje prema djeci, nego zbog njegove rečenice: mene sustav ne štiti. U njoj se pronašao svaki hrvatski građanin, koji je doživio nepravdu i neučinkovitost sustava, iako svakog mjeseca uplaćuje novac u državnu blagajnu za održavanje sudskog, policijskog, zdravstvenog i inog sustava koji su, kad mu zatrebaju, neučinkoviti ili prespori.
Taj građanin osjeća da za njega, baš kao ni za profesora Dragičevića, sustav ne nudi zaštitu ni rješenje. Iz Mreže nastavnici stiglo je priopćenje: profesor Franjo je personifikacija svih prosvjetnih djelatnika koji rade, šute i svakodnevno trpe neprihvatljivo ponašanje učenika jer nemaju izbora.»
Njegova agresija, koju nipošto ne opravdavam, došla je iz svima nam poznatog mjesta – osjećaja nemoći.
Mislim da su pojašnjenja psihologa kako nasilje nikada nije rješenje i da ono samo generira nasilje točna, ali kad je ovaj slučaj u pitanju, konstantna aktivna i pasivna agresija koju profesori trpe, s jedne strane od roditelja i učenika, a s druge od škole i sustava koji ne funkcionira – također je jedna vrsta nasilja. I kada netko izložen kontinuiranom nasilju reagira nasiljem, krivnja ne može biti isključivo na njemu. Profesori se nalaze između čekića i nakovnja, roditelja i djece na jednoj strani i školskog sustava na drugoj, koji je s mjerama koje izriče spor i neučinkovit.
Profesor koji u razredu ima dijete s problemima u ponašanju mora držati nastavu s ostalom djecom, unatoč tome što se jedno ili više djece ponaša problematično, ponekad i nasilno, ometaju nastavu, a Pravilnik koji bi propisao provođenje podrške i tretmana za te učenike Ministarstvo najavljuje tek sad. Za to vrijeme profesori, naročito u osnovnim školama, godinama svoj posao rade u nemogućim uvjetima, jer nemaju kapacitet ni mogućnosti takvo stanje držati pod kontrolom.
Majka sam troje djece koja su prošla i prolaze kroz hrvatski školski sustav. U školu nikad nisam otišla zbog loše ocjene, kako bih zbog toga maltretirala profesora. Mislim da, pokraj svih normalnih, postoje dvije osnovne vrste «roditelja zlostavljača» s kojima se profesori susreću. Prvi su opsjednuti uspjehom svoje djece, drugi su oni koji su svoju djecu zanemarili, a na nasilje koje rade sliježu ramenima. Jedno ne isključuje drugo, pa postoji i onaj tip koji kombinira ova dva.
Ukoliko nekom djetetu profesor da ocjenu ispod petice, istoga dana ovi prvi dolaze na informacije s pitanjem: što trebamo učiniti da naše dijete ima peticu iz vašeg predmeta? I pritom otvoreno ili prikriveno prijete. Pitam se shvaćaju li ti ljudi koliko krivih poruka takvim ponašanjem šalju svojoj djeci .
Zbog ovakvog pritiska profesori su se dosjetili rješenja, pa dijele petice šakom i kapom. Tako u osnovnim školama imamo razrede u kojima više od dvadeset učenika prolazi odličnim uspjehom, od čega polovica s prosjekom 5.0. Jesu li naša djeca postali toliki lumeni u odnosu na nas? Doista sve znaju? Naravno da nisu. Toliko djece s prosjekom 5.0 simptom je bolesti školskog sustava koji proizvodi lažne genijalce. U osnovnoj školi poznavala sam jednu djevojku koja je imala prosjek 5,0, a u gimnaziji od nas 34 u razredu, dvije su osobe imale taj prosjek ocjena. No, odličan uspjeh, na koji sam bila ponosna u osnovnoj i u srednjoj školi omogućavao mi je upis željene srednje škole i fakulteta. Danas nije tako, odličan uspjeh ne garantira ništa, pritisak je ogroman i zato su roditelji do te mjere agresivni u borbi za peticama, a djeca doživljavaju živčane slomove. Tko je nametnuo takve standarde? I ako je riječ o inflaciji petica koje više ne garantiraju znanje, možda bi u osnovnoj školi ocjene trebalo ukinuti, a djeci na kraju osnovnoškolskog obrazovanja ponuditi ispit male mature, na kojem će se provjeriti što zapravo znaju i utvrditi kako je koji profesor radio svoj posao.
Djeci se danas u velikoj mjeri podilazi, a ne odgaja ih se. Ne postavljaju im se granice. Takva djeca misle da im je sve dopušteno.
Dijete kojem roditelji nisu rekli «ne» i pretjerano mu ugađaju jednako je zanemareno kao i ono kojem nisu dali dovoljno pažnje i ljubavi. Kako djeca neke stvari razumiju, čak i ako ih ne znaju verbalizirati svjesni su da profesori nemaju zaštitu sustava, zato se iživljavaju na njima.
Mnogi se sada prisjećaju vremena socijalizma u kojem je profesor bio «bog i batina». Ono što mogu reći za to vrijeme jest da je profesor doista bio autoritet, ali i da su mnogi profesori zloupotrebljavali moć koju su tada imali. Danas je jezičac na vagi otišao na suprotnu stranu, djeca i roditelji preuzeli su moć, a profesori su nezaštićeni. Mislim da kao društvo nikako ne uspijevamo postići balans i da u svemu idemo iz jedne krajnosti u drugu.
Profesor Franjo Dragičević dopustio je sebi da ga obuzme bijes. Od svih raspoloženja ljudi najteže obuzdavaju bijes. «Univerzalno sredstvo za pojavu bijesa dojam je o ugroženosti. Znak ugroženosti može biti ne samo nedvosmislena fizička prijetnja, nego i, a to se događa češće, simbolična prijetnja samopoštovanju ili časti: nečiji nepravedan ili grub postupak, nečije uvrede ili ponižavanje, frustriranost na putu do važnog cilja» – citiram Golemana i njegovu «Emocionalnu inteligenciju. Katarza – davanje oduška bijesu –katkada se uzdiže i slavi kao način suočavanja s bijesom. Psihologinja Dianne Tice kaže da je davanje oduška bijesu jedan od najlošijih načina hlađenja. Došla je do spoznaje da je u situcijama u kojima je netko iskalio bijes na osobi koja ga je izazvala krajnji rezultat bio produljenje takva raspoloženja, a ne njegov nestanak. Iz izjava profesora Dragičevića nakon nemilog događaja saznali smo da bi opet postupio isto, iako ga je sram što je to morao napraviti. Sram ga je što sustav toliko ne funkcionira da se fizički morao zaštititi, sram ga je da je kao profesor toliko izgubio samopouzdanje i autoritet – da se drugačije ne može nositi sa situacijom.
«Ministarstvo znanosti i obrazovanja izrazito ozbiljno shvaća situaciju nasilja u školama. Trenutno analizira sve dostupne podatke i prijave kako bi u što kraćem roku pokrenulo novi akcijski plan…bla, bla, truć, truć.»

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *