Kako se osjećaš?

este li vidjeli kako sada izgleda Adele? Jedna je od rijetkih osoba kojoj je punački izgled sjajno pristajao, izgledala je poput Rubensovih senzualnih žena, popunjeno i profinjeno u isti mah. Očigledno je da je ipak željela smršavjeti. Otkako je u travnju objavljeno da se razvodi, u toj namjeri je uspjela, pa se nedavno pojavila na Drakeovom rođendanskom partyu u novom, vitkom izdanju. Adele će zasigurno čuti puno komentara vezanih uz svoj novi izgled, jer živimo u društvu opsjednutom mladošću i izgledom, mršavošću, odnosno debljinom. Debljina uistinu jest problem, ali joj pogrešno pristupamo.
Kada sam na jednom partyju razgovarala s novim predsjednikom uprave RTL-a, koji je izrazito vitak čovjek, upitala sam ga koji od programa svoje televizije voli gledati. «Život na vagi»-odgovorio mi je nakon kraćeg razmišljanja. «Zato što je to emisija koja ljudima pokazuje kako mogu preuzeti kontrolu nad svojim tijelom i životom, ali i kako se upornost i trud isplate.»
Posvuda se reklamiraju programi mršavljenja, recepti za zdravu hranu i upute za vježbanje kod kuće, pa ipak sve deblji ljudi i djeca vikendom u trenirkama hodaju shopping centrima. Djeca su nam pretila, čak 35 posto djece u dobi od 8 godina ima prekomjernu tjelesnu masu ili je pretilo, nalazimo se među prvih pet zemalja u Europi po njihovom broju.
S druge strane, debljina je razlog zbog kojeg se ljude još uvijek otvoreno šikanira, «fat shaming» ne nailazi na društvenu osudu kakvu zaslužuje, jer ljudi su skloni vjerovati da je nečija debljina isključivo stvar volje i izbora i da osobu treba biti sram ukoliko je debela, pa se okolina često potrudi da se ljudi s tim problemom upravo tako osjećaju. Pretilost nije izbor, nego posljedica.
Tek kad je počnemo smatrati kompleksnom pojavom, koja proizlazi iz bioloških, psiholoških i socijalnih faktora koje nije moguće ukloniti preko noći, onda ćemo ljudima koji od nje pate pomoći utoliko da im ne otežavamo u borbi koja je iscrpljujuća i dugotrajna.
Biološki faktor su geni. Postoji više od 100 specifičnih gena koji su uključeni u razvijanje pretilosti i u činjenicu da će osoba koja ih ima na stresnu situaciju reagirati prejedanjem.
Psihološka podloga za razvoj debljine nastaje u najranijem periodu života, kada dijete odnos s majkom razvija putem primanja hrane.
Ukoliko je majka nesigurna i pod velikim stresom, jer dobila je prvo dijete, pa želi biti sigurna da ga je nahranila, inzistira primjerice na tome da dijete jede – iako je već sito. Vremenom, njeno dijete će usvojiti poruku da treba zanemariti svoj osjećaj sitosti i jesti dalje, jer ona će se tek tada smiriti, a potom se može umiriti i dijete. Tako će dijete postupno naučiti da osjećaj sitosti ignorira, da jede dok se ne prejede i posljedično osjeti mir. Drugi način na koji se povreda može dogoditi jest i onaj da dijete hranu dobiva tek ako dugo plače. Frustracija koju tada osjeća je prevelika, ne može je podnijeti. Kasnije u životu svaki osjećaj frustracije povezivati će s osjećajem gladi, ukoliko ne može platiti račune, prejesti će se, čeka li odgovor je li dobila posao – danima će se prejedati. U trenucima stresa, sve teške osjećaje koji se javljaju osoba će pokušati umrtviti prejedanjem.
Socijalni faktor kod debljine je u sjedilačkom poslu i načinu života, vrsti hrane koja vam je dostupna, materijalnom statusu koji vam onemogućava da jedete zdravo, jer zdrava hrana često jest skupa – osobito živite li u gradovima. Kad se sve ovo stavi na kup – dobivate osobu koja nije izabrala biti takvom, pa ipak je pretila. Faktor volje jest presudan da bi se izborili s debljinom, ali sam nije dovoljan, jer ukoliko psihološki i dalje funkcionirate na istoj razini, kilogrami će se vratiti, čak iako ste trenutno motivirani i mijenjate svoje prehrambene navike.
Osoba koja dugotrajno, možda još od djetinjstva, pati od pretilosti, najčešće ima narušenu sliku o sebi, posjeduje nisko samopouzdanje i samopoštovanje, impulzivna je i prejeda se bez razmišljanja, poseže za hranom kao revolveraš za pištoljem. Nakon toga nastupaju osjećaji srama, tjeskobe i krivnje. Ponekad se radi o poremećaju s prejedanjem, koji se sastoji od ponavljajućih epizoda prejedanja u određenom kratkom vremenskom razdoblju, primjerice dva sata, a količina hrane je značajno veća od one koju bi većina osoba pojela u sličnim okolnostima. Javlja se osjećaj gubitka kontrole nad jedenjem, tijekom te epizode kao da nije moguće prestati jesti. Osoba jede puno brže nego je uobičajeno sve do osjećaja neugodne ispunjenosti, hrana se uzima bez osjećaja gladi, često se jede nasamo zbog velikog osjećaja stida, a nakon toga se razvijaju osjećaji gađenja prema sebi, depresije ili krivnje. Ovakve epizode prejedanja ponavljaju se najmanje jednom tjedno tijekom tri mjeseca. Riječ je o psihijatrijskoj dijagnozi, važno ju je što ranije prepoznati kako bi tijek liječenja bio uspješan.
Žena koju poznajem ispričala mi je kako je godinama bila svjesna da pretjerano jede. Živjela je u lošem braku. Muž joj je svojim ponašanjem silno išao na živce, ali nije se mogla razvesti. Živjeli su u istome stanu. Kako svom sinu nije željela priređivati svađe, kad god bi je suprug nečim iznervirao – ona bi se najela. No, srećom bila je svjesna da je uzrok njezina prejedanja u lošem odnosu s partnerom. Tek kada je konačno odselio, počela je živjeti mirno. Sin joj je trener, upisala se u teretanu i počela vježbati, pazi što jede i rezultat je danas tu. Izgubila je desetak kilograma, a ima više od 60 godina. U tim godinama dokazano je da je svaki gubitak tjelesne težine i masnih naslaga na tijelu značajan za zdravlje. No, ona se preporodila psihički i fizički. Zbog toga će rezultat vjerojatno biti dugoročan.
No, najčešće ljudi koji imaju problem s prekomjernom težinom nisu uopće svjesni svojih osjećaja niti povezuju svoje loše prehrambene navike s njima. Poznati su im osjećaji krivnje i srama, dok uzroke svog problema ni ne naslućuju.
Muškarac kojeg poznajem bio je u lošem braku, na stresnom poslu i neuredno se hranio. Uz novu partnericu počeo je zdravije jesti, redovito vježba, pa stres na poslu nije više toliko neizdrživ. Nestala je njegova potreba za kasnim večernjim prejedanjima, koja su obično znak emocionalne gladi – koja se razlikuje od one fizičke.
Hrana je ponekad zamjena za ljubav, u doslovnom smislu. Upoznala sam muškarca koji je svoju dugogodišnju vezu prekinuo jer njih su dvoje, kada bi došli s posla, satima sjedili na kauču, buljili u televizor i jeli. Za vrijeme trajanja te veze oboje su se udebljali više od dvadeset kilograma. Jednoga dana rezigniran je ugasio televizor i rekao da to više nema smisla. Uzajamnu tjeskobu zbog odnosa koji nisu znali uspostaviti, umrtvljivali su televizijskim programom i hranom.
Djeca ponekad jedu kako bi postala vidljiva. Tjeskobu zbog činjenice da ih roditelji ne čuju i ne vide, nego ih poput stvari odvoze u školu i iz škole, počnu gušiti hranom. Njihova popunjena, izobličena tijela vrište: pogledaj me!! No roditelji o njihovom izgledu razgovaraju s drugim ljudima, pred njima. Rješavanje tog problema ne započinje primjedbom «opet se prejedaš», nego pitanjem: «kako se osjećaš?»

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u novom broju Glorije!

Fotografija: freestocks.org

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *