Kakva je priroda moći koju psihijatar stječe nad pacijentom?

Priču je donijela emisija «Provjereno» Nove TV koja iznosi u javnost ono o čemu se nitko ne usudi govoriti.

Kroz njihovu reportažu izražena je sumnja da se u varaždinskoj bolnici godinama događa seksualno i psihičko zlostavljanje nad mladim i ranjivim pacijenticama koje čini jedan psihijatar.

Psihijatrija je pojam sazdan od dvije riječi; «psyche» na grčkom znači duša, dok «iatrea» znači liječenje. Psihijatar treba liječiti dušu, ne smije produbljivati psihičke poremećaje i svojim ponašanjem ranjavati pacijenta.

Bile su mlade, anksiozne i vulnerabilne. Jedna od njih imala je dijagnozu multiple skleroze. Njezina je majka, inače psihologinja, upoznala mladog psihijatra koji je došao u Ambulantu za mentalno zdravlje u kojem je radila. Brojni medijski izvještaji sada navode da je već prije toga, dok je radio u čakovečkoj bolnici, imao vezu sa šesnaestogodišnjakinjom i da mu zbog toga nije produljen ugovor. Potom je, navodno, otišao na godinu dana u misiju u afričku državu Benin. Godina dana u katoličkoj misiji dovoljna je, čini se, za iskupljenje grijeha. A nakon toga zaposlen je u bolnici u Varaždinu gdje i sada radi.

Prepoznatljiv je rukopis, kao kada se za mladog svećenika nezgodno dozna da voli suprotni spol ili previše razdragano dočekuje ministrante kojima, dok ih pipka, dijeli blagoslov, pa ga prebace u drugu župu. Od Čakovca do Varaždina udaljenost je 15 kilometara, valjda je to dovoljno da se stvar zaboravi.

U kriminalističku priču kojoj se još uvijek nije dogodio rasplet, a o kojoj bi vrijedilo snimiti seriju ili napisati roman, uključena je i šefica psihijatrijskog odjela bolnice u Varaždinu, dr Zemira Medved, koja je 2016. godine, nakon što je zaprimila dvije prijave kolega o neprimjerenom ponašanju psihijatra slučaj prijavila komori. I tako postala bivša šefica, jer nakon toga je pod pritiscima napustila bolnicu i potražila novo radno mjesto.

Hrvatski su građani u proteklih trideset godina imali priliku naučiti jedno: kada sustav naglo postane efikasan, a institucije počnu raditi svoj posao, to govori da netko ima moćne zaštitnike, a rješenja i mjere nemaju veze s pravdom ni sa zaštitom žrtava, kojih u ovom slučaju ima jako puno.

Čak i ptice na grani znaju da se djevojke koje se međusobno ne poznaju nisu mogle dogovoriti oko iskaza koji tereti istog psihijatra za istovrsna nedjela, no poslije emitiranja priloga u emisiji «Provjereno» navodno ih je sve više.

Bill Cosby i Harvey Weinstein pali su temeljem brojnih svjedočanstava svojih žrtava. Ostaje za vidjeti hoće li doći do preokreta u ovoj priči.

Istina, nekad davno na samom početku, terapeuti poput Junga su petljali s pacijenticama,ali je u 21. stoljeću takvo što nezamislivo. Razvojem psihijatrije došlo je do usvajanja načela medicinske etike, kao i etičkih principa odnosa psihijatar – bolesnik koji je ključan u psihijatrijskoj praksi. Poštovanje bolesnika, dobrotvornost, povjerljivost i odanost principi su koje psihijatar ne smije pogaziti.

Neprihvatljivo je da psihijatar ulazi u emotivni ili seksualni odnos s pacijenticom, bila ona maloljetna ili punoljetna i bez obzira na to je li pristala. No, mnogima je nejasno kako se takvo što može dogoditi, pitaju se zbog čega žrtve ne pobjegnu ili ne prijave ranije takvo ponašanje. Radi se o odnosu koji je kompleksan, u kojem je moć na strani psihijatra. Odnos se zasniva na povjerenju koje ne smije biti izigrano.

Pacijent je taj koji donosi svoje probleme, strahove, nedoumice, traume i doživljaje u odnos. On se razotrkriva pred psihijatrom- terapeutom, iznosi svoju intimu i traži pomoć.

Ponekad se može dogoditi u praksi da pacijenti donose erotične elemente, prepričavaju svoje seksualne doživljaje ili se zavodljivo oblače. Postoje osobe koje su kroz odgoj dobile poruku da je njihova primarna vrijednost da mogu seksualno zadovoljavati druge osobe. To, primjerice, projiciraju na psihijatra ili terapeuta. Ukoliko i osjeti uzbuđenost, nipošto se ne smije upustiti u seksualnu vezu, jer na taj način ispunjava najveći pacijentov strah – da je u osnovi nezanimljiv i da je njegova jedina vrijednost kroz seksualnu komponentu.

U radu s pacijentima nije smisao postizanje da pričaju svoje seksualne dogodovštine niti detalje svog seksualnog života.

To je poput gledanja pronografije.

Seksualno iskorištavanje bolesnika od strane liječnika, posebno psihijatara, katastrofa je za bolesnika i kriminalno ponašanje za koje liječnik snosi pravnu odgovornost, piše prof. dr. sc. Vesna Medved u poglavlju «Etika u psihijatriji», udžbenika za studente medicine koji spremaju Psihijatriju. U psihijatara involviranih u takve odnose najčešće postoji poremećaj ličnosti koji se može kretati od jasno psihopatskog ponašanja koji će svoju žrtvu ismijavati pa do suptilnijih oblika poremećaja ličnosti, nastavlja ona.

«Neke od tih veza bile su uz pristanak pacijentica, ali ja sam smatrao da je to bilo neetički.» – rekao je voditelj tima za krizna stanja Crvenog križa Varaždinske županije, psihoterapeut Nebojša Buđanovac, koji je za psihijatra prvi put čuo 2010. godine, a prvi put ga prijavio 2016.

U siječnju ove godine javila mu se još jedna djevojka koja tvrdi da ju je dirao na seksualan način za vrijeme pregleda 2012. godine, ali budući da se tek ove godine odlučila za tužbu, slučaj je otišao u zastaru. Spomenuti psihoterapeut kaže da zna za još 10 ovakvih slučajeva, podnio je prijavu Hrvatskoj liječničkoj komori koja bi javnosti trebala dati odgovore na određena pitanja.

«Bolesnici često teško donose odluke koje se tiču njihova liječenja i najradije prepuštaju liječniku da preuzme donošenje odluka. Zbog te regresivne pozicije u kojoj liječnika doživljavaju kao osobu od autoriteta bolesnici mogu postati objekt iskorištavanja.» – pojašnjava Vesna Medved prirodu moći koju psihijatar stječe nad svojim pacijentom. U odnosu s pacijentom dolazi do pojave transfera, svoja pozitivna i negativna očekivanja i iskustva u odnosu s bitnim osobama pacijentice prenose na terapeuta. Ako je u pitanju odnos pacijentice i psihijatra, dođe li do do seksualnog odnosa, čak i da je pacijentica dobrovoljno na njega pristala, i dalje se radi o grubom kršenju etike i neprihvatljivom ponašanju.

Tim više je potrebna jasna društvena osuda svakom postupanju te vrste i odlučno reagiranje institucija prema svakom takvom počinitelju – kako bi žrtve dobile priliku povratiti narušeno samopoštovanje, ublažiti osjećaje srama i krivnje i postupno zacijeliti traumu. Potrebna im je potom psihoterapija sa profesionalnom osobom koja će imati u vidu kroz što su prošle, a sram bi trebao preuzeti netko drugi.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi najnoviju u posljednjem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *