Krug zahvalnosti

Sjećate li se priče o Tihani Harapin i meni, u kojoj sam opisala kako smo jedna drugoj promijenile život i zatvorile krug?

U toj priči nalazi se važan zakon po kojem se odvija naš život. Nedavno sam razgovarala s jednim uspješnim producentom, koji mi je ispričao svoju priču.

Tek je završio studij i trebao je negdje odraditi praksu, a nije imao pojma što bi želio raditi. Imao je prijatelja kojem je to rekao, a ovaj se sjetio da poznaje čovjeka koji radi u jednoj televizijskoj kući, pa bi ga mogao nazvati i upitati trebaju li studenta koji će kod njih odraditi praksu. Prijatelj je odmah pred njim nazvao tog poznanika, a ovaj mu je odgovorio: pošalji ga sutra!

«Nisam znao što ću tamo raditi, niti sam mogao zamisliti kakav me posao na televiziji čeka, ali kad sam ušao u kola iz kojih je išao prijenos utakmice i vidio što znači biti producent, shvatio sam da je to posao koji želim raditi. Osjetio sam da tamo pripadam. Dolazio sam na posao i onda kada me nisu trebali. Uvijek sam bio tu negdje i učio. Jednoga su mi dana ponudili ugovor.»  I tako je započela njegova karijera koja traje i danas.

Prijatelj koji ga je preporučio za taj posao radio je u posve drugačijoj branši – u školstvu. Karijera mu je išla sjajno, ali ljubavni život mu je upao u krizu. Imao je djevojku s kojom je bio u dugogodišnjoj vezi, koja ga je tjedan dana prije vjenčanja ostavila. Čovjek je bio neutješan. I naravno da ga je prijatelj slušao i bodrio, čak su otputovali u Prag, samo da ovaj preboli ljubavni brodolom. Dok su sjedili u jednoj pivnici, a on ponovo slušao njegovu jadikovku, pokraj njih su sjele dvije žene i uključile se u razgovor.

 

«Da, dobro ste shvatile, čovjek je u komi jer ga je ostavila cura tjedan dana prije vjenčanja, a ja bih učinio sve da mu bude bolje, jer on je taj zbog kojeg danas radim posao koji volim.»- potvrdio im je.

«Ako je tako, onda ti njemu trebaš pomoći da pronađe ženu!»-rekla mu je nepoznata žena u pivnici.

«Tog časa sam shvatio da ima pravo. Svih tih godina nisam znao kako bih mu zapravo zahvalio što je onako nesebično nazvao i preporučio me za posao na televiziji. Dobio sam ga svojim radom i trudom, ali nikada ne bih završio tamo da nije bilo njega. Zato sam ga častio, plaćao ručkove i večere i još uvijek sam se, na neki način,  osjećao dužnim. Nije mi dotad palo na pamet da je to način na koji bih mu se mogao odužiti.»

Kad je prvi put došao na Weekend Media Festival u Rovinj, nazvao je svog prijatelja i rekao mu: ti trebaš ovdje doći!

«Ne mogu, znaš da u to doba godine imam najviše posla, škola počinje u rujnu.»

«Ne razumiješ, ti moraš ovdje doći! Ja tako osjećam!»-rekao je.

Iduće tri godine uporno ga je nagovarao, dok čovjek konačno krajem rujna nije uzeo godišnji odmor i došao u Rovinj. Prve večeri festivala upoznao je simpatičnu Vojvođanku, s kojom su se stalno družili idućih nekoliko dana.

Ta žena je danas supruga njegovog prijatelja, imaju sretan brak i dvoje djece.

«Ne mogu opisati svoju sreću i ponos što sam bio kum na njihovom vjenčanju.» završio mi je svoju priču, ističući kako se više ne osjeća kao dužnik. Njihovo je prijateljstvo otišlo na višu razinu.

Kod jako popularnog učenja o zahvalnosti, koja je iznimno bitna da bismo ostvarili sretan i ispunjen život, čini mi se da se o njoj govori na prilično površnoj razini. Zahvalna sam što sam zdrava, zahvalna sam što imam posao, zahvalna sam što je danas lijep dan. To je sve u redu. No, kako manifestiramo zahvalnost i vraćamo je svijetu? Kako se ponašamo prema onima koji su nam u životu doista pomogli? Jesmo li razmišljali o tome kako i na koji način bismo mogli uzvratiti? Ili stvari koje su nam dane uzimamo zdravo za gotovo, jer smo ih ionako trebali dobiti. Doista je lijepo kad se probudimo zdravi i na tome smo zahvalni ili vidimo da je lijep dan, kojem se veselimo, ali ono što će nas istinski ispuniti jest kad učinimo nešto dobro za drugoga. Tada smo, nesvjesno, pomogli i sebi.

Nije važan protok vremena. Važno je da imamo na umu kad nam je netko pomogao u životu i da mu barem pokušamo vratiti. A tada se otvore vrata za koja nismo ni slutili da mogu biti otvorena. Dok mu nepoznata žena nije ubacila bubu u uho da on treba pronaći suprugu svom prijatelju, nije ni slutio da ima tu moć. Tek kad je to postavio kao svoj cilj, intuitivno je shvatio gdje ga treba dovesti. Tisuće ovakvih mogućnosti, životno velikih i malih, prolaze pokraj nas, a mi ih ne vidimo, jer nismo tako raspoloženi. Vjerujem da je zatvaranje tog kruga srž zahvalnosti o kojoj se toliko puno govori, a malo je ima.

 

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *