Kućni ljubimci: Treba li djeci uvijek udovoljiti?

Kad kažem da ne volim životinje u svojoj blizini, možda ćete pomisliti da sam hladna i bezosjećajna. Istina je da ne podnosim da itko pati; djeca, ljudi, životinje ni biljke. Ideja dijeljenja životnog prostora s nekom životinjom naprosto me ne ispunjava toplinom.

Moj otac bio je lovac. I danas posjeduje lovačku pušku, a od ostalih rekvizita imao je trupu, gumene čizme i psa, pointera. koji je naručen kao mužjak. Iz slavonskog legla u kutiji je stigla ženka. Bila je  lijepa i dobila ime Ada, a moj stari je mjesecima bio predmet gradske zafrkancije. Već je živio s četiri žene u kući, a lovački pas mu je opet bio ženskog roda.

Jednom se iz lova vratio donoseći u naručju ogromnog šumskog ježa.

Bio je ushićen jer je čuo da je juha od ježa pravi specijalitet. Ja sam pak bila uzbuđena jer sam u hodniku imala Ježurku Ježića, koji  nikako nije mogao završiti u loncu. Čim je stari otišao po recept za juhu kod prijatelja, rekla sam Ježurki: «Ništa se ti ne boj! Ideš natrag u svoj skromni dom.»

Ispod njega se tada ukazala velika žuta lokva. Od straha se upiškio. Bilo je pomalo nelagodno podignuti u naručje treperavo, bodljikavo i upišano stvorenje, ali za svog junaka morala sam pretrpjeti. I tako smo završili u šumi iznad kuća. Odnijela sam ga dovoljno daleko da ga nitko ne može naći.

Kad sam se vratila, otac je zbunjen stajao u hodniku držeći u ruci komad papira na kojem je štampanim slovima pisalo: JUHA OD JEŽA.

«Gdje je nestao?»-pitao me gledajući fleku na mojoj majici.

«Upišao se od straha, pa sam ga odnijela u šumu.»

Jasna mi je i razumljiva ljudska potreba za bliskošću s nekim živim bićem. Vlasnici pasa  i mačaka pričaju o svojim ljubimcima kao o članovima obitelji. Shvaćam da ublažavaju samoću, donose radost i ne mogu povrijediti riječima – kao što to čine ljudi.

Moj sin student živi u stanu s dvije mačke. Kad sam ga upitala zbog čega ima čak dvije, objasnio mi je da je drugu nabavio kako ova prva ne bi bila sama, kad ga nema doma. Pokušavam razumjeti i osobe koje u stanu drže bodljikavo prase, majmuna, pitona ili udava – svatko od njih valjda ima svoje razloge, bez obzira što ih ja ne mogu dokučiti.

Kad dobijete djecu, pitanje kućnih ljubimaca postane važna tema. Moja kćer je od malih nogu pokazivala veliku naklonost prema životinjama. Jednog mi je dana rekla da zna koju životinju želi za kućnog ljubimca. Kraljevskog pitona, ni manje ni više. Gledala je na televiziji našu poznatu manekenku koja je pričala o svom pitonu, pa je shvatila da je to životinja koju želi. Bila sam užasnuta.

Kad sam kao dijete odlazila u igru, moja mati me ispraćala riječima: pazi da te ne ugrize zmija!

Zmija u mojoj biografiji nije životinja koju gledaš u zoološkom vrtu ili egzotična pojava na National Geographicu. Moj je otac jednom prilikom ubio poskoka u našoj kuhinji. Bilo je ljeto, poskok je krenuo iz brda prema polju, tražeći vodu, a završio preko terase, kroz otvorena kuhinjska vrata, iza našeg štednjaka. Naša prva susjeda imala je leglo tih zmija otrovnica visoko u vrtu iznad kuće. Zmije su jedan od mojih većih životnih strahova, pa možete zamisliti nevjericu s kojom sam dočekala prijedlog svoje kćeri da kraljevskog pitona uzme za ljubimca. U našim pregovorima, koji su tek započeli, morala sam pristati na kompromis. I tako je odabir pao na hrčka.

«Hrčak se ponaša kao miš. Ako pobjegne iz kaveza grize namještaj i pravi štetu po kući!»-rekao mi je prijatelj kad sam mu povjerila da sam joj kupila hrčka.

«Barem me neće udaviti» -odgovorila sam.

Jedne noći joj je pobjegao. Došla mi je to ispričati sutradan, a ja sam se sjetila proročanskih riječi o mišu koji grize namještaj i pomislila kako nemam sreće. Slijedeće noći oko 2 ujutro ustala sam po vodu i vidjela ga kako trči niz hodnik. Potrčala sam za njim, a on je šmugnuo u garderobu. Od straha je uskočio u njenu čizmu, a ja sam je otišla probuditi i rekla joj da sam ga pronašla. Nije dolazilo u obzir da ga uzmem u ruku, to je učinila ona. Stisnuo se na njenom dlanu,  pa ga je  pospremila u kavez.

Život su mi najviše zagorčali kunići. Moj partner je slab na životinje, a još slabiji na našu djecu. Voli im ugađati i kad su njihovi zahtjevi nerazumni. Kad je uginuo hrčak, treći po redu, dogovorili smo se da je saga s kućnim ljubimcima završena. Imamo njegovog psa koji ponekad dođe u goste i on nam je sasvim dovoljan.

Nije prošlo tjedan dana, djeca su  izašla iz svoje sobe, slavodobitno noseći laptop u rukama. Spojili su ga na televizor i rekli da ćemo odgledati powerpoint prezentaciju.

«Zbog čega bi vaša djeca trebala imati kuniće?» – glasio je naslov.

Nije ni završila, a on je rekao da pristaje. Meni se nisu ni obraćali, jer  znali su što mislim. Pohvalila sam njihovu dosjetljivost i kreativnost i rekla da me ipak nisu uvjerili. Kavez s kunićima je za nekoliko dana bio u sobi moje kćeri.

«Pustit ćeš kuniće u stan? Jesi li ti normalna? To smrdi kao zvjerska nastamba.» -govorila mi je mama preko telefona.

Pomalo uzrujana prenijela sam mu njene riječi. Odmahnuo je rukom rekavši da pretjerujem. Entuzijazam mu je ipak splasnuo kad je shvatio da u prezentaciji nije navedena cijena sijena za kuniće, koja iznosi 35 kuna po vreći. U idućih nekoliko dana se ispostavilo da je moja mama imala pravo, što joj priznajem putem ove kolumne. Iz sobe je dopirao neizreciv smrad, a moja kćer je tvrdoglavo i ponosno šutjela. No, istini za volju, kunićima su pristupili kao projektu kojim su željeli slomiti nas. Onog trena kad su to uspjeli, kunići im više nisu bili toliko važni. Zbog ovakvog ponašanja puno mojih prijatelja i prijateljica svakodnevno okolo šeću pse, isprva kupljene njihovoj djeci.

Spomenuti smrad i kužna isparavanja su me prisilila da postanem  glas razuma, pa sam rekla da kavez s kunićima ide van. Iznijeli su ga na terasu. Idućih tjedana kunići su uživali na suncu, grickajući travu i zelenilo. Vrata terase bila su stalno otvorena jer su ih odlazili hraniti i igrati se s njima, a na podu blagovaone svakog sam jutra pronalazila komade sijena. I onda je iznenada pao velik pljusak., baš kad nas nije bilo doma. Odvod na podu terase se od trave i sijena začepio, pa je bujica kroz otvorena vrata nahrupila u blagovaonu. Kad smo stigli kući, jedan kunić bio je u kavezu, drugi je šćućuren drhtao u kutu terase, a parketi i tepisi u blagovaoni, dnevnom boravku i kuhinji bili su pod vodom. Deset centimetara vode, preciznije rečeno.

Kao što rekoh, ne volim da bilo koje živo biće pati. A ponajmanje mi se sviđa kad patim ja.

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Fotografija: Barney Moss Walking the Dogs 2

Link: https://flic.kr/p/qfSaZN

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *