Ljepotice iz kluba “80 Plus”

 

Prije par tjedana na moju mail adresu stigla je sasvim neobična

ponuda. Zaposlenica Doma za starije osobe u Maksimiru pozvala me da prisustvujem izboru «Miss 80 +», na kojem će sudjelovati čak petnaest kandidatkinja starijih od osamdeset godina, koje su štićenice domova diljem Hrvatske. Poželjeli su da budem članica žirija, poziv je bilo nemoguće odbiti.

Na događaj sam povela svoju četrnaestogodišnju kćer koja je jako vezana za svoju baku i djedove, gaji izuzetnu naklonost prema osobama treće životne dobi. Pomaže im preći cestu, lijepo ih pozdravlja, a kad na filmu vidi da neki stariji čovjek ili žena pate, istog trena se rastuži. Pomislila sam zato da bi joj ovakav događaj mogao biti zanimljiv.

Iako sam unaprijed obaviještena da će u pauzi pjevati prvakinja kazališta «Komedija» Danijela Pintarić, a u žiriju sa mnom sjediti  Nada Abrus i Miroslav Rožić, ništa od toga nije me pripremilo za ono što se tog poslijepodneva zbivalo u Domu za starije osobe, velikoj zgradi u koju sam ušla po prvi put u životu.

U publici su sjedili štićenici Doma, rodbina i prijatelji natjecateljica. Riječ je o ženama rođenima između 1924/25 i 1937. godine. Tek jedna natjecateljica imala je 78 godina. I tako sam proučavajući njihova imena, godinu rođenja i podatke odakle su došle, iz Bjelovara, Pule, Rovinja i Zagreba, dočekala njihov prvi izlazak. Ušetale su držeći pod ruku svoje partnere, muškarce jednake dobi, koji su se za tu priliku uredili, da bi odigrali ulogu nijemih kavalira.

Ako izbori za Miss imaju smisla i ako se žene trebaju takmičiti u nečem tako subjektivnom, varljivom i promjenjivom kao što je ljepota, onda bi trebali izgledati onako kako je tog poslijepodneva izgledao izbor za «Miss 80 +» u Domu za starije osobe u Maksimiru. Gospođe u najboljim godinama, jer najbolje su uvijek one koje imamo, nijedne druge nisu nam na raspolaganju, izašle su na pozornicu poput dama, koračale su u pratnji gospode, koja su pristala ostati u drugom planu, kako bi one došle do izražaja.

Nakon prvog izlaska slijedio je ples, pa su nam otplesali bečki valcer. Tek tada sam počela uočavati kako su se pomno uredile, imale su besprijekorne frizure i odjeću, iako nisu imale stilista. Gordo su plesale pred publikom koja im je pljeskala, a potom su, u drugom izlasku, na pozornicu došle same. Jedna po jedna su se predstavile, rekle ponešto o sebi, odgovarale su na pitanja, neke od njih su recitirale, druge su željele istaknuti čime su se bavile i kako provode vrijeme kojeg danas imaju napretek.

Sjajile su im oči dok su pričale o svojoj djeci i unucima; govorile su o cvijeću, kazalištu, knjigama koje čitaju, glazbi koju slušaju. I bile su jako lijepe.

Kćer me na kraju programa suznih očiju upitala: «Mama, sve su tako  posebne! Kako ćete sad izabrati najljepšu?»

Pitanje je bilo na mjestu.

Bila sam dirnuta životnom energijom koju su donijele, a fraza da su godine samo broj – nikada mi se nije činila istinitijom. Nisam znala kako i po kojem kriteriju glasovati samo za tri žene.

Njihovo držanje, glasovi, živost i ženstvenost toliko su prkosile brojci 80, da sam dobila želju sve ih proglasiti pobjednicama i mirno otići kući. Međutim, morali smo odabrati tri, natjecanje je tako zamišljeno i trebalo ga je po pravilima odraditi. Nakon duljih konzultacija nekako su se iskristalizirala tri imena koja su nam svima bila prihvatljiva, iako sam u istom trenutku mogla nabrojati još najmanje tri žene koje su jednako tako mogle ponijeti titule. Ona koja je dobila krunu najljepše bila je rođena 1925-te. Žena koja je na lenti mogla slobodno nositi ime Historija, imala je mladalački sjaj u očima. Dok sam je gledala, učinilo mi se da sam shvatila. Ona je u život bila zaljubljena, zato ju je tako nagradio.

Ja sam dodjeljivala lentu drugoj pratilji, koja mi je šapnula da joj je bilo pomalo nelagodno izaći pred sve te ljude, iako se to nije dalo primijetiti. Gospođa se zove Elvira, rođena je 30- ih godina prošlog stoljeća, a gledala me očima debitantice na balu, koja još ne može vjerovati da su je izabrali među najljepše. Prvoj pratilji lentu je dodijelila Nada Abrus, dok je pobjednici čestitao Miroslav Rožić.

Kad sam došla kući nazvala sam mamu i rekla: «Slušaj, ti si jedna obična početnica. Tek ti je sedamdeset. Upravo sam provela poslijepodne među djevojkama koje imaju više od osamdeset godina i sjajno se zabavljaju. Molim te da više ne govoriš kako si ostarjela. Starost je stanje duha i pitanje izbora.»

Bilo joj je drago kad je čula za događaj.

«I stvarno su plesale?»-pitala je.

«Plesale su, recitirale i govorile o sebi, kao žene koje imaju plan, a zove se život. One od njega ne odustaju.»

Zanimljiv je podatak koji je odnekud izronio tog poslijepodneva, da otprilike 75% populacije u Domovima za starije osobe sačinjavaju žene, a da je tek u Splitu, u jednom domu omjer između žena i muškaraca otprilike 50:50. Bilo bi zgodno doznati  zbog čega je to tako.

U našoj kulturi starijim osobama ne dajemo poštovanje koje im pripada, ne držimo do njihova iskustva, niti shvaćamo koliko su dragocjeni.

To se događa zato što se kao društvo odričemo mudrosti. Nedavno sam slušala prof. Zarevskog, govorio je o općoj psihologiji i ustvrdio da mladi ljudi mogu biti pametni, sposobni, radišni, inteligentni, mogu imati ogromno znanje, ali nemaju mudrost. Da bi neka osoba posjedovala mudrost mora imati određeni broj godina,  proživljeno teško iskustvo iza sebe, i mora imati interes za ljude. Kad pogledate tretman koji dobivaju stariji ljudi u našem društvu, oni koji čine golem dio populacije, a od kojih su neki veliki stručnjaci poput nedavno umirovljenog neurokirurga Paladina, jasno vam je da se odričemo mudrosti. Ne pridajemo joj važnost ni težinu. Kao da ne razumijemo da čovjek akumuliranjem godina ponešto gubi, puno toga pri njemu ostaje, dok se neke stvari izoštravaju. Kod nas se za mjesto savjetnika ne traži stručnost, iskustvo niti mudrost,  rodbinske veze i poznanstva otvaraju vrata uhljebima.

I tako je na mojoj svadbi idućeg tjedna prvi ples svojom pjesmom otvorila 82-godišnja Gabi Novak, čiji je glas ostao netaknut; zatvorite li oči nesumnjivo ćete ga prepoznati.  Gabi je danas, povjerila mi je to prije nekoliko godina, tehnički na vrhuncu svog pjevačkog umijeća. Kad je pogledate i dalje vidite ljepoticu, godine joj ništa nisu oduzele. Na plesnom je podiju najvatrenija plesačica bila moja mama. Možda je to bilo zbog Gabi, a možda su je inspirirale ljepotice iz kluba 80 plus, jer nikad je nisam vidjela tako raspoloženu i razigranu.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *