Ljubav boli – Jer uvijek radimo iste pogreške

Topla ljetna večer, sjedim s prijateljicama na terasi kvartovskog kafića. Za susjedni stol ubrzo sjedaju dvojica muškaraca u srednjim tridesetima, od kojih jednog poznajem iz viđenja. Večer odmiče, a moja prijateljica i ja postajemo sve tiše, jer je njihov razgovor sve glasniji. Dečki su popili nekoliko piva, jezik im se razvezao i ne smeta im to što nas dvije čujemo o čemu pričaju. Moj poznanik je očajan, ostavila ga je dugogodišnja djevojka. Naprasno se, mjesec dana prije toga, iselila iz zajedničkog stana. Nadao se da će se stvar smiriti i da će se ona uskoro vratiti, ali upravo tog dana doznao je da je ušla u novu vezu, s njihovim zajedničkim prijateljem.

Dotad nisam imala priliku uživo čuti muško tješenje. Isto vremeno mi ga je bilo žao i imala sam dojam da prisustvujem snimanju neke humoristične serije. Dok su ispijali silne količine piva, ostavljeni je muškarac glasom na rubu plača govorio:

– A sve sam joj dao. Sjećaš se onda kad nisam htio ići s vama na tekmu zato jer je njoj bio rođendan? I cvijeće sam joj kupio. A imao sam kartu za tekmu.

– Je, kume, sjećam se jer si meni dao kartu. Nije ona tebe zaslužila – govorio je prijatelj koji je bio jednako pod gasom, jer trijezan sigurno ne bi izdržao toliku količinu samosažaljenja i tuge.

Moja prijateljica i ja smo se pogledavale jer nismo više mogle razgovarati. Dečki su nas nadglasali. Bilo je teško zadržati ozbiljan izraz lica uz takvu konverzaciju. Onda se, posve neočekivano, moj poznanik okrenuo prema nama dvjema:

– Kako da ja ikad više povjerujem nekoj ženi kad mi je ovo napravila? Varala me s frendom, otišla iz stana jer ona mora razmisliti o svemu, a sad čujem da su skupa i to sigurno ne traje od jučer. Ziher je s njim bila još i prije, samo što ja to nisam vidio.

– Pa ako je sve to istina, ti bi trebao biti sretan što si je se riješio – rekla je moja prijateljica.

Na licu njegovog prijatelja vidjela sam olakšanje što ne mora više sam sudjelovati u teškoj misiji tješenja.

– Ali ti ne znaš kako sam ja nju volio – rekao je glasom koji je bio na rubu plača i dodao: – Ispričavam se ako vas gnjavim.

– Sve u redu, ionako smo čule cijelu problematiku – rekla sam.

– Lako je to reći da trebam biti sretan što sam je se riješio. ali ja nju volim. Ona mi je bila sve. Toliko sam se trudio. Usisavao sam stan svakog tjedna, išao sam s njom na plac, gledao romantične filmove na koji mi se bljuje.

– Nisi mi to prijavio – zgroženo se ubacio njegov prijatelj.

– Zbog nje sam dvaput gledao “Titanik”. Kaj ću ti prijavit, oba puta je potonuo.

Da je pokraj nas sjedila žena koja neutješno plače jer ju je ostavio dečko, sigurna sam da bismo to doživjele kao istinsku tragediju. Međutim, njih dvojica bili su komični, iako je bilo jasno da čovjek istinski pati.

– A jesi li bio sretan s njom? – upitala sam, u nastojanju da budem ozbiljna. Malo se zamislio. Popio je svoje pivo do kraja, na stolu su ih čekale nove boce koje je konobar stalno donosio.

– Znaš kaj, ja sam se trudio, ali nikad nisam bio dovoljno dobar. Isto kao s mojom starom. Sve napravim kak treba i opet ne valja. Nekad me znala pohvaliti, ali uglavnom nije bila zadovoljna. Ma vi ste žene sve iste – malodušno je rekao.

– E buraz, a tebi je ovo već treća kaj te ostavila – ubacio je njegov prijatelj iznenada.

– Ostavila me i stara. Kad sam imao 16 godina, otišla je s nekim vodoinstalaterom – rekao je i počeo plakati.

Moja prijateljica i ja smo se tada ustale i otišle. Ne znam što je dalje bilo, jer svaki put kad sam ga kasnije srela bio je trijezan i možda mu je bilo pomalo neugodno zbog te situacije. Vjerojatno se oporavio od ljubavnog brodoloma, a možda je pronašao novu djevojku. Pitala sam se sjeća li se detalja tog razgovora, jer ja sam ih se sjećala. Pod utjecajem alkohola ostvario je uvide za koje je u psihoterapiji potrebno neko vrijeme. Problem je što tada ne ostavljaju nikakvog traga. I sve dok ne osvijesti svoj obrazac – da ga privlače zahtjevne, stroge žene poput njegove majke, koje pred njega postavljaju zadatke, a on ih se kao dječak trudi ispunjavati i takav odnos naziva ljubavlju, dotle je sigurna jedna stvar – njegov ljubavni život razvijat će se istim tijekom.

Ljudi misle da je odabir sentimentalnog partnera plod životnih slučajnosti. To je potpuno pogrešna pretpostavka. Način kako biramo partnere, tko nas privlači, u koga se zaljubljujemo i za koga se želimo vezati zapisan je duboko u nama. U svakom od nas postoji imprint, otisak poput kalupa za kolače, pa nam zato ljubavni odnosi i partneri bivaju vrlo slični iako se ispočetka čine vrlo različiti. Žuži Jelinek je to konstatirala u jednoj svojoj kolumni rekavši da se ne treba razvoditi i ponovno udavati, jer da joj je svaki brak na kraju ispao isti. Možemo promijeniti partnera, ali ako ne osvijestimo i ne promijenimo vlastiti imprint, koji je u nama nastao u prvim godinama života – uvijek ćemo zasnivati istu vrstu ljubavnog odnosa. Na naš ljubavni imprint utjecao je odnos s ocem, ali još više ga je stvorio odnos s majkom.

U fantastičnoj američkoj seriji “Preljub” junakinja koju muž vara s fatalnom konobaricom u jednom trenutku dok vozi auto izgovori: “Kažu da se žene zaljubljuju u muškarca koji je nalik njihovom ocu, ali rekla bih da se još više zaljubljuju u nekog tko nalikuje njihovoj majci”. Pritom nije mislila na fizički izgled, nego na vrstu odnosa i tretmana koji dobivamo od majke. Ako je majka primjerice bila hladna, stroga i zahtjevna, kao što je to slučaj s momkom iz kafića, dijete tu vrstu ponašanja povezuje s pojmom ljubavi. Kada susretne ženu koja je emocionalno dostupna, ima toplinu i razumijevanje – ona ga neće privući. Ono što kolokvijalno zovemo “kemija” zapravo je imprint. Njegov razum zna da se radi o dobroj ženi i da bi bilo pametno ući s njom u vezu, međutim, ne može se u nju zaljubiti. Upravo zbog imprinta žene završavaju u vezama s nasilnicima, alkoholičarima i varalicama. Tijekom života imale su priliku upoznati mirne, odgovorne i brižne muškarce, jer takvi uistinu postoje, ali s njima im nije proradila kemija.

Kada se neka žena žali da su svi muškarci kreteni, varalice, kockari ili nasilnici, ona tada priča o svom imprintu, vlastitom životnom obrascu. Zbog njega je nastala izreka da ljubav boli. Oni koji su u ranom djetinjstvu dobivali ljubav pomiješanu s velikim osjećajem boli, pa ih odnos bez tog sastojka zapravo ne privlači – vjeruju u njenu istinitost. Štoviše – uživaju jedino u toj vrsti odnosa. Ljubav ne smije boljeti, biti okrutna niti agresivna. Tek kada to uistinu osvijestimo, spremni smo ići na višu razinu.

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *