Ljubav prema sebi nije sebičnost

Nedavno sam bila gošća emisije na Novoj TV. Novinar me ispitivao o koječemu, dotaknuvši se u jednom trenutku psihološkog savjetovanja sa ženama oboljelima od karcinoma. Upitao me imam li poruku za gledateljice emisije. Rekla sam otprilike sljedeće: žene često žive u nepodržavajućim, bolnim, toksičnim odnosima iz kojih vuku kroničan stres, koji se u jednom trenutku pretvori u bolest. Tek kada dobiju tešku dijagnozu, shvate da trebaju sebe staviti na prvo mjesto. 
Nakon emitiranja emisije na mojoj javnoj Facebook stranici dočekala me poruka: kratak intervju za «In magazin» koji je prikazan danas me se dojmio, između ostalog vaša izjava o nepodržavajućim i toksičnim odnosima. Hvala unaprijed i u ime svih žena kojima će zazvoniti ove riječi i koje će shvatiti da voljenje sebe nije sebičnost – napisala mi je žena do koje je moja poruka očigledno stigla.
Tada sam obećala da ću posvetiti kolumnu ovoj temi, jer ako barem jedna žena poslije njezina čitanja shvati da posjeduje snagu, resurse i sposobnost mijenjati svoj život i način funkcioniranja – onda je vrijedilo.
Svi znamo da je bolest složena pojava. Ne postoji samo jedno objašnjenje kako i zbog čega se netko razboli. Nasljedni faktori, način života i prehrana svakako utječu na to hoće li doći do gubitka zdravlja. Nakon određenog iskustva u radu s onkološkim pacijenticama koje nakon što im je postavljena dijagnoza u različitim fazama bolesti dođu po psihološku pomoć, mogu iznijeti neka zapažanja na ovu temu.
Bez obzira radi li se o osobi koja je tek saznala za svoju bolest, ili je već prošla ciklus kemoterapija ili je možda došla zato što se dogodio recidiv, kad počnu pričati o sebi i svom životu, onome što ih muči ili što smatraju uzrokom stresa, iskristaliziraju se tri osnovna problema. Prvi je odnos s bračnim drugom, drugi je odnos s roditeljima, koji se onda reflektira i na izbor neadekvatnog bračnog partnera, odnosno na ponavljanje toksičnog odnosa u kojem su odrasle, a tek na trećem mjestu bih navela stres i pritisak na poslu kojem su konstantno izložene, a zbog prevelikog osjećaja odgovornosti ne mogu se oduprijeti i potražiti drugi posao, dok im bolest ne naredi da smanje tempo i omogući neku vrstu časnog povlačenja.
Bilo bi važno shvatiti da žene koje žive u lošim i toksičnim brakovima u kojima su većinom psihički, ponekad i fizički zlostavljane, ne moraju spadati u tip žena koje su ovisne o partneru, niskoobrazovane i nemaju drugog izbora. Dapače, često se radi o ženama koje su sposobne, uspješne na poslu, imaju svoja primanja i materijalno su neovisne. Može se raditi o uspješnoj arhitektici koja ima svoj ured, dobra je i požrtvovna majka, pa ipak ostaje u takvom braku. Žive u njenom stanu, on ima problem s alkoholom, često je omalovažava i vrijeđa, nekoliko puta ju je u alkoholiziranom stanju istukao. Iako na svjesnoj razini dobro zna da ne bi smjela trpjeti omalovažavanje i vrijeđanje, kao i da ne ovisi materijalno niti financijski o njemu, ostaje u tom odnosu jer emocionalno nije sigurna u to da ga može i mora ostaviti, da ima na to pravo i da nije odgovorna za njega i njegov život, nego samo za svoj. Preplavljena je osjećajem krivnje. Često je jedno izgovoreno «volim te» ili «neću to više nikad učiniti, ali ti si me izazvala», dovoljno da se pokoleba. Žene koje žive u ovakvim brakovima imale su kritizirajuće i kažnjavajuće roditelje. Nakon što su dobivale poruku da moraju biti poslušne, kažnjavane su za lošu ocjenu ili neobavljen kućanski zadatak, također su iz usta svojih roditelja čule: volim te. Ova dvostruka poruka, gdje su s jedne strane prestrogo kritizirane i kažnjavane, a s druge uvjeravane da je to ljubav, presudila je kod biranja partnera, pa su pronašle nekoga tko ih jednako tretira. Iako su u tom odnosu bile sretne samo na početku, ono što ih je u njemu održalo jest nada da će se partner promijeniti. Posljednje razočaranje koje im se dogodi jest trenutak u kojem partneru priopće da su dobile karcinom, a on se nastavi ponašati isto kao prije. Zbog toga imam božićnu poruku za sve žene koje ovo čitaju: u toksičnoj vezi stavljate drugu osobu ispred sebe i svojih potreba, morate joj se stalno prilagođavati, ne osjećate se sigurno ukoliko joj se suprotstavite i imate oprečno mišljenje, osjećate pritisak da morate ograničiti svoje aktivnosti ili druženja iako to ne želite, ali činite «radi mira u kući», morate se često opravdavati, prisiljeni ste na seksualni odnos iako vam se ne da, imate nedostatak privatnosti, osjećate se kontrolirano i trebate se stalno javljati gdje ste i s kim se nalazite, osjećate manjak poštovanja za svoje prijatelje ili obitelj, partner ima dvostruke standarde, pa ono što vama ne odobrava sam bez problema radi. Ne osjećate se opušteno u njegovoj blizini jer je impulzivan, sklon urlanju, razbijanju predmeta, lupanju vratima – ukoliko nije po njegovom. On se nimalo neće promijeniti ni ukoliko se razbolite. On se neće promijeniti. Potrebno je da mijenjate sebe!
Važno je da sagledate treba li vam takav odnos i čemu on zapravo služi. Taj dio je najteži. 
Žene koje opisuju kronični stres uzrokovan stanjem na poslu – najbrže riješe svoj problem. Najčešće je riječ o pojavi da su se pretjeranim radom, zalaganjem i perfekcionizmom nekome dokazivale. Dok god se imamo potrebu drugome dokazivati dotle smo zapravo nezreli i stavljamo se u poziciju djeteta. Kraće stresne situacije, kojima obiluje naš život, nisu opasne po zdravlje. Kroničan stres je opasan jer slabi naš imunitet, obrambenu snagu, iscrpljuje nas i onda je samo pitanje u kojem trenutku tijelo više neće izdržati. 
Posebna kategorija su «žene koje žive za druge». One se maksimalno daju na poslu i doma, ugađaju partneru, a onda se daju djeci i unucima i kad godine prođu ne znaju odgovor na pitanje: tko su zapravo one? Što vole, čemu se raduju, što bi htjele raditi sa svojim slobodnim vremenom. Ja sam vam takva, kažu uz osmijeh. Važno je shvatiti da se nitko nije rodio sa željom da stalno ugađa drugima. Tome su naučene, jer se od njih takvo ponašanje tražilo. Razvile su ga kako bi bile prihvaćene. Samopouzdanje i samopoštovanje crpile su iz pomaganja i ugađanja drugima, koji su ih vremenom napustili, odrasli i otišli u svijet. Te žene padaju u depresiju jer su dobile slobodno vrijeme, a ne znaju što bi s njim. Bolest im da mogućnost da sagledaju kako su život proživjele brinući o drugima, pa im doslovno naredi: došlo je vrijeme da brineš o sebi! Da upoznaš samu sebe. Brinuti o sebi doista nije sebičnost. To je proces u kojem učimo prepoznavati i udovoljavati vlastitim potrebama i željama koje smo godinama potiskivali, nismo ih sebi priznavali niti dozvoljavali da izađu na površinu. Ako ste se pronašli u bilo kojem dijelu teksta, vrijeme je da započnete. Ljubav prema sebi nikad ne može zakasniti, uvijek je na vrijeme započeti tu vezu. Možda je kraj ove i početak nove godine pravo vrijeme za takvu odluku.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *