Ljubav u doba koronavirusa

Rano se proljeće ušuljalo među krošnje stabala i obojilo kratke kapute na ulicama gradova, ali nije podiglo raspoloženje ni donijelo optimizam. Guše nas, više nego lani, tjeskoba, strah i neizvjesnost.
Ekonomski stručnjaci tvrde da smo na korak do nove, još veće recesije, a jedva smo se oporavili od posljednje. Izvlačili smo se iz nje četveronoške, dok je ostatak Europe uvelike hodao.
Koronavirus nam je već počeo izjedati turističku sezonu i stil života, doveo je do promjena u našem rasporedu.
Objektivno smo kroz povijest preživjeli teže i gore situacije od ovih, ali svakodnevna izloženost vijestima koje su poput sipe koja histerično pušta crnilo dovodi nas do kolektivne psihoze u kojoj ne vidimo i ne doživljavamo jasno stvarnost, pa postajemo pomalo agresivni.
Prije neki dan je Dnevnik jedne televizije završio jednostavnim i dirljivim prilogom.
Novinarka se na Dan žena dosjetila pozvati pred kameru muškarce, mlade i stare, one koji su imali hrabrosti stati ispred nje i poručiti svojim partnericama koliko ih vole.
Učinili su to više ili manje spretno i jako uvjerljivo. Neki od njih ljubav su izjavljivali majkama.
Od svih vijesti koje sam vidjela tog dana, samo mi je ova reportaža izvukla osmijeh i zacaklila oči.
Napravila ju je RTL-ova novinarka Ružica Đukić i dodala Danu žena nijansu koja mu je potrebna. Uključila je muškarce, natjerala ih da razmisle i kažu zbog čega vole i cijene žene koje žive pokraj njih. Ovdašnji je muškarac prigodno izašao iz zone komfora zvane prikrivanje osjećaja i pokazao da može stati pred kameru i izreći vlastiti tekst, pa očima javno iskazati ljubav i nježnost prema ženi. To je jedino što može pobijediti paniku vremena koje nas je snašlo.
Svjedočimo trenutku u kojem se jasno pokazuje sva krhkost svijeta u kojem živimo, onog bogatog i moćnog, zapadnog svijeta kojem smo toliko stremili, a koji se pokazuje ranjivijim od Titanica.
Pojavio se virus kojem do jučer nismo znali ime, ali moć tog nevidljivog stvorenja osjećamo na svojoj koži, iako nismo bolesni. Takvih je u Hrvatskoj srećom još uvijek puno manje nego u drugim zemljama.
Nametljivo stvorenje dovelo je do toga da živimo u panici; praznimo police dućana, otkazujemo ili mijenjamo planove, vidimo da devastira svjetsku ekonomiju i smanjuje cijenu goriva, uništava avio kompanije, izaziva strah jer ni najmoćniji među nama ne uspijevaju kontrolirati situaciju. To što ni do jučer nismo mogli kontrolirati baš ništa u našim životima prestaje biti važno – virus nas je nepripremljene suočio s tim.
Važno je da se prisjetimo kako nas na površini ne drže kurs eura, dionice, osjećaj kontrole, bogatstva, putovanja ni kupovine.
Najvažnije i najvrijednije što imamo u našim životima su odnosi.
Dobri, zdravi, čvrsti i pouzdani – sa onih par ljudi koje stvarno volimo i koji vole i brinu o nama. To zna svaka osoba koja je, primjerice, oboljela od karcinoma. Sad ćemo se lekcije morati prisjetiti kao društvo. Ono ne dobiva karcinom, nego ga s vremena na vrijeme pogađaju epidemije.
Svaka velika kriza je kroz povijest natjerala ljude da se okrenu jedni drugima, a svako doba blagostanja je učinilo da smo postali otuđeni i živjeli samo za sebe. Krize i blagostanja se ciklički izmjenjuju, a mi, srećom, imamo sposobnost da zaboravimo.
Ako razgovarate s ljudima koji su prošli velika stradanja, opsade gradova u kojima su živjeli ili čitate iskustva onih koji su preživjeli koncentracijske logore, shvatit ćete da su u tome uspjeli jer su bili usmjereni na druge ljude, na bližnje s kojima su se smijali, pomagali im i u tome pronalazili smisao.
U ovom trenutku mnogima je od nas zbog novonastale situacije već ozbiljno načeta egzistencija ili ugrožen stil života.
Morat ćemo odustati od sajmova, koncerata, putovanja, odlazaka u kupovinu, ulaganja, kazališnih predstava i festivala. Možda će nas virus ili panika koju je izazvao svesti na razinu koju u ovom trenutku ne možemo niti zamisliti. Do prije neki dan tu razinu nisu mogli zamisliti ni Talijani, a sada je, evo, proživljavaju.
Svi ti vanjski podražaji koji su nam godili, manifestacije naše kupovne moći koja će neumitno pasti i oslabiti našu finacijsku situaciju, dovesti će do toga da racionalnije i skromnije trošimo i da se okrenemo zadovoljavanju svojih potreba na primitivniji i jednostavniji način. No, ne bi trebali utjecati na razinu naše osobne sreće.
Na ovim se prostorima dogodio rat, što ostatak Europe nije osjetio od sredine prošlog stoljeća, pa ipak će vam mnogi sa sjetom u glasu pričati kako su se najiskrenija prijateljstva, najbolji tulumi i druženja dogodili upravo u to vrijeme.
Doći ćemo možda do esencije našeg bivstvovanja koja nam u užurbanom tempu u kojem živimo tako često promiče – da nemamo vremena za sebe ni za druge. U narednom periodu ćemo ga imati više, a planeta će udahnuti i doći do zraka.
Prije nekoliko godina išla sam u Milano na proslavu jednog rođendana. Djevojka je iz Hrvatske, ali tamo živi i radi. Evo što je napisala ovih dana: «Milano je od jučer u karanteni, došlo je i do toga. Sve je zatvoreno, nigdje se ne može. Vojska na ulazima ne pušta nikoga. Policija te ima pravo zaustaviti na ulici i moraš dokazati da si van kuće zbog nekog bitnog razloga, u protivnom te mogu kazniti. Trenutno pokušavamo još nešto raditi, ali izgleda uzalud, jer nitko ne radi. Postajemo ustrašena i nepovjerljiva bića. I koliko god su online krenule razne divne inicijative gdje nam poklanjaju internet, filmove, knjige, tečajeve kuhanja, ipak ispred nas su takva četiri tjedna (za sada) i ne znam mogu li garantirati da ću iz svega izaći normalna, ako sam normalna ikada bila.
Čuvajte se, perite ruke i budite oprezni. Nadam se da neće doći do ovoga što ne želim ni mojem najgorem neprijatelju. Uživajte u slobodi, cijenite sve što imate. Svašta se može doživjeti, tako i to da najljepša stvar na svijetu – jedina koja je stvarno potrebna u takvim trenucima – može postati oružje. Najljepša stvar na svijetu je zagrljaj.»

Fotografija: Tim Dennell

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *