Majke i kćeri

Ove sam godine, po prvi put, majci čestitala Majčin dan. Dan žena sam joj čestitala nebrojeno puta, ove godine željela sam joj poručiti da je majka svih majki, jer rodila je čak tri, podigla i odgojila. 
Odnos s majkom najvažniji je u životu žene, jer u pozitivnom i negativnom smislu utječe na sve njene izbore. To je i najkompleksniji odnos, izvor najveće ljubavi i boli.
U nekim dijelovima svoje ličnosti kćer se identificira s majkom, pa poprimi mnoge majčine osobine, dok kad je nešto kod nje jako frustrira i smeta, odluči otići u potpunu suprotnost i tako postane majčin negativ. Tek postupno i u etapama kćer uspijeva pronaći dijelove sebe koji u nijednom obliku svoje pojavnosti nemaju veze s majkom.
Nismo ni svjesne koliko smo toga što nam se kod naših majki nije sviđalo pohranile u sebi. Pokupile smo ono što je najviše boljelo, riječi ili postupke od kojih smo se sklanjale, tražeći utočište u ocu, knjigama, u glazbi, iza kreveta u svojoj sobi, u kutu gdje smo se nadale da nas nikada neće pronaći.
I onda, u jednom trenutku života, progovorimo tim jezikom, obratimo se partneru, djeci ili susjedima koje sretnemo na stubištu tonom od kojeg smo toliko bježale i shvatimo da je ona u nama, čak i ako je otišla s ovog svijeta. Ako smo u tom trenutku života zadovoljno svoje, ovo nam je jedno od dragocjenijih iskustava.
O našim majkama govore dirljive posvete i fotografije na društvenim mrežama, kao i kritike o njima koje povjeravamo onima koji su nam bliski. Ali o njima još više govore naši životi, ono što smo učinile ili što nikada nismo imale hrabrosti učiniti. 
Kad je izašao roman «Mostovi okruga Madison» progutala sam ga u jednom danu i potom satima plakala. Sredinom mojih dvadesetih godina u romanu me dirnula ljubav koja se dogodila u samo četiri dana, mogućnost da se susretnu dvoje ljudi koji su u tako kratkom vremenu proživjeli čitav život. 
Kad danas razmišljam o toj priči, više me intrigira njen početak nego kraj. On donosi važno pitanje: koliko poznajemo vlastite majke?
Moja je prijateljica imala kompleksan odnos s majkom. Nisu se nikada svađale, ali to ne znači da su bile bliske. Toplije je pričala o ocu, imali su povezanost kakvu imaju kćeri koje dobiju očevu bezuvjetnu ljubav, dok je majčina ljubav bila satkana od zahtjeva. Bile su civilizirane i pristojne jedna prema drugoj i provodile su vrijeme u površnim razgovorima. Kćer nije započinjala o onome što ju je tištilo vjerujući da je majka isuviše konzervativna i hladna da bi teme koje je istinski zanimaju mogla otvoriti s njom.
Kad je majka umrla pronašla je njene dnevnike, baš kao Carolyn i Michael u «Mostovima okruga Madison». U njima je pronašla misli svoje majke o svim temama koje su je zanimale. Otkrila je njenu toplu, emotivnu stranu, koju za života nije uspjela dokučiti. 
Sve što joj nije umjela reći, majka je ispisala na stranicama dnevnika, znajući da će ih njena kćer jednoga dana pronaći. 
Na društvenim mrežama svi obožavaju svoje majke; tamo su prelijepe, brižne, uzorne, blage i mudre. U stvarnosti se o majkama govori drugačije, ne štedi ih se i ne uljepšava, slika je bez filtera i fotoshopa. A istina je, kao i uvijek, negdje u sredini.
Majke se razlikuju jedna od druge, imaju posve drugačije osobine, ali čak i kad izgleda da su njihove kćeri jako nezadovoljne tim odnosom, ponekad učine nešto, jedan životni potez, kojim žele popraviti štetu i učiniti nešto dobro za kćer. 
Ako je majka vrlo dominantna, zahtjevna i stroga, učinit će kćer ovisnom o sebi i svojim životnim procjenama. Čak i kad ode od kuće, kćer će svoj život i životne dosege ravnati prema majčinim kriterijima. Istodobno će, barem na neki način, pružati otpor. Prekršit će jedno ili više pravila kako bi se osjetila svojom.
No, postoje majke koje su slabe. Izazivaju želju da ih štitiš, da misliš na njihove potrebe. Njihova nemoć jednako guši kao otvoreno pokazivanje moći, a kćer postupno preuzima ulogu mame u tom odnosu.
Kad su nesretne brakom i vlastitim životom, žene kompenzaciju pronalaze u djeci. Dobiju li kćer, osnovni je zadatak ispraviti kroz nju vlastite propuste i loše izbore. Kćer treba završiti škole koje ona nije, pronaći muža drugačijeg kova, biti samostalna i svoja na svakom planu, ali ne izvan zadanih okvira, jer time bi majčin odgoj dovela u pitanje.
Postoje majke zaljubljene u svoje muževe i odnos toliko da su im djeca usputna prtljaga, koju paze kamo odlažu i kome je povjeravaju, jer fragilna i krhka, ipak predstavlja teret. U takvim obiteljima, koje znaju biti mnogobrojne, jedno od djece preuzme ulogu majke.
I postoje majke koje kad prime u ruke svoje čedo zaborave na to da ga nisu napravile same. Dijete preuzima odnos, postaje važnije od života, pokraj njega spava i sluša kako diše, opsjednuta je majčinskom ulogom toliko da privremeno prestaje biti ženom. Ova se promjena često događa kod žena koje nisu dobile, prema svojim mjerilima, dovoljno pažnje, ljubavi i topline od svoje majke.
Majke često sa svojom djecom odrađuju onaj dio koji je njima najviše nedostajao.
Vodeći kćeri na putovanja na koja nisu otišle, kupujući im odjeću koju nisu imale, ulažući u obrazovanje koje nisu uspjele steći – dobiju jedinstvenu priliku ugoditi djevojčici u sebi. 
Njihova kćer istovremeno ima drugačije potrebe, koje one, zaslijepljene ispunjavanjem svog programa, nisu tada u stanju vidjeti. Tako se stvara nova praznina koja će se popunjavati u idućoj generaciji. Ono što je u izobilju dobila od majke, kćer u pravilu nije željela i ne može stvarno cijeniti. U idućoj generaciji svojoj će kćeri davati ono što joj je nedostajalo i slušati od svoje majke kako griješi.
U međugeneracijskim ženskim odnosima čest je slučaj da baka jako dobro vidi u čemu njena kćer s unukom griješi, zato što je svoje projekcije odavno potrošila i u međuvremenu uspjela zaboraviti. 
To malo žensko biće, u kojem djelomično vidi sebe, baka doživljava kao individualnost kojoj želi ugoditi, dok je njena kćer u obrascu koji je dobila od nje – kćer mora biti savršen produžetak nje same.
Zato je odnos bake i unuke po ženskoj liniji najskladniji odnos u obitelji. 
«Hvala vam. Sreća je bila roditi vas tri, ljubim vas i volim iznad svega!» -napisala je moja majka u našu žensku grupu, nakon nekoliko sati. Suština odnosa između majke i kćeri je u prihvaćanju. Ono što je mogla i znala – toliko je dala. Očekivanja usmjerena prema njoj trebamo okrenuti prema sebi. Odgovornost za naš život imala je do jednog trenutka. Nakon što to osvijestimo, možemo joj samo reći: hvala!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *