Male pobjede: Građansko pravo i jedne ženske čizme

Zamislite da ste jednog prohladnog kišnog dana u prosincu krenuli u fotografsku radnju razviti neke fotografije. Na ulazu u radnju, s desne strane, nalazi se nešto metalno i oštro, a zove se metalna okapnica, koja vam prilikom izlaska razdere nove kožnate čizme. Oštar predmet kojem ne znate ime poput žileta vam podere čizmu i čarapu na nozi, a vi se vratite i požalite vlasniku fotografske radnje. Na ovom mjestu moram malo zastati. Riječ je o novim čizmama, koje ste skupo platili i koje su bespovratno uništene. Ne znam u kakvom ste odnosu sa svojom obućom, ali ja svoje cipele, sandale, čizme i štikle čuvam i pazim. To nije samo čizma koja glavu čuva. U pitanju je nešto metafizičko i neobjašnjivo, zbog čega ormari  s obućom mnogih žena izgledaju uredno poput apoteke. Riječ je o ženskom fetišu. Vratimo se na spomenute čizme, koje su toliko nove da kupovni račun još uvijek posjedujete. Od vlasnika fotografske radnje, koji vas sluša i u čijim očima ne vidite dovoljno razumijevanja – da je bar u pitanju neka žena, ona bi vas razumjela – upravo ste doznali da on nema ništa s tim, jer je metalnu okapnicu, pojam za koji vjerojatno po prvi put čujete, postavio Grad. Prostor je, naime, u njihovom vlasništvu. To je učinjeno kako ne bi ulazila voda kad pada kiša.

Nešto toliko apstraktno i nedokučivo, bestjelesno i bezlično kao što je Gradska uprava krivo je za činjenicu da ste pokislo došli kući, izuli  poderane čizme i čarape, sretni da ste prošli bez posjekotina, jer da je bilo ljeto i da ste nosili sandale, situacija bi bila ozbiljnija. Što biste u ovakvoj situaciji učinili?

U mom slučaju – ne znam odgovor. Sigurna sam da bih bila zlovoljna, posvađala bih se možda s partnerom ukoliko ne bi pokazao dovoljno razumijevanja, razgovarala bih telefonski s prijateljicama koje bi iskazale potrebno razumijevanje i rezignaciju pa bi me to donekle utješilo, otišla bih kod obućara, jednog, drugog i trećeg, koji bi mi redom rekli da se s tim čizmama mogu pozdraviti. I tu bih, vjerojatno, stala.

Međutim, u Rijeci je žena koja se zove Ivana Miletić i koja je opisanu situaciju doživjela – otišla korak dalje. Napisala je dopis Gradskoj upravi, tom amorfnom tijelu, koje se oglušuje na puno važnije i ozbiljnije probleme od razderanih ženskih čizama, i tražila da joj plate nadoknadu. Obratila se dopisom Odjelu gradske uprave za gospodarenje imovinom  i Direkciji za gradnju i održavanje objekata javne, poslovne i stambene namjene, u kojem je opisala spomenuti događaj i potkrijepila ga fotografijama. Stručna služba izašla je na teren i zatražila potom dostavu računa o kupnji čizama te dostavu javnobilježnički ovjerenih izjava svjedoka, a Ivana je zahtjevu udovoljila. Potom su konzultirali odvjetnički ured u vezi s osnovanošću njezina zahtjeva i predložili gradonačelniku da potpiše ugovor o nagodbi kojom će isplatiti žaliteljici 1890 kuna za uništenu imovinu koju je nemoguće vratiti u prvobitno stanje, a gradonačelnik je nagodbu potpisao.

Žena je pobijedila sustav. Makar je riječ o neznatnoj svoti, njena je pobjeda velika jer je građanskog karaktera, štiti pravo malog čovjeka, njegovo vlasništvo nad osobnim predmetima i pokazuje da se možemo izboriti za ono što nam je važno, ali moramo biti spremni proći kroz određenu proceduru. Upravo kod zamišljanja prolaska kroz proceduru – mnogi od nas odustanu.  Zato su nam potrebni primjeri poput ovog.

Svuda oko nas su primjeri ogromnih propusta u pravosudnom  funkcioniranju zemlje. Bole nas oči i uši kad čitamo nepravomoćne i pravomoćne presude naših sudova i gledamo vijesti, po kojima ljudi koji su odavno s one strane zakona bivaju oslobođeni ili uvjetno osuđeni, kažnjeni za ozbiljan kriminal guljenjem krumpira, a slučajevi sad već idu do razmjera javne sprdnje, kao što je posljednji slučaj «Tom Ford», po kojem sin našeg poznatog generala čuva ozbiljne količine droge za stanovitog Tom Forda iz Srbije.

Tim presudama nad kojima se javnost otvoreno zgraža, a one se uporno donose i ponavljaju, usađuje nam se osjećaj nemoći, nepravde, neučinkovitosti sustava, pravosuđa i države. Poručuju nam da šutimo, gledamo svoja posla, ne podižemo glavu i ne borimo se, jer državne institucije i tijela nisu tu da bi štitile nas, tihe građane, koji su ogromna većina u ovoj zemlji, koji plaćaju račune i čuvaju ih, plaćaju poreze i doprinose, bave se poštenim poslom i radom, ne otimaju, ne kradu i ne bave se kriminalom.

Svakodnevno dobivamo poruku da je država dizajnirana za drugačiji profil ljudi, za manjinu, koja ima velik novac, može činiti što hoće i nekažnjeno će proći.

Mnogi su u svojim komentarima Ivanin potez dočekali na nož. Je li normalna, pa zahtijeva od Grada da joj plati naknadu za uništene čizme, kraj tolikih potraživanja, opravdanih i neopravdanih, kojima Gradska uprava nije udovoljila.

Odgovor je da jest. Svjesna je svojih građanskih, a ja bih dodala i ženskih prava, da u onakvim čizmama u kakvima je ušla u gradski poslovni prostor – iz njega izađe. Da ne dozvoli da joj netko uništi i djelić njene imovine, a da to prođe nekažnjeno.

Ulaskom u kapitalizam, opredijelili smo se za građansko pravo. Za zaštitu osobnog vlasništva i imovine, zaštitu prava koja u prošlom sustavu u kojem smo živjeli nisu bila zaštićena.

Neučinkovitost i korumpiranost javnih institucija i pravosuđa dovela nas je dotle da, iako znamo da smo oštećeni i da imamo određena prava – za njih se ne borimo. Usađeno nam je u podsvijest da prava imaju samo oni koji imaju novac, bez obzira što učinili, a da ih ostali neće dobiti, iako im zakon to garantira.

Posljedica koja se postupno razvija u zemljama u kojima vlada takva praksa dogodila se ovih dana u susjednoj nam Srbiji, u kojoj živi i spomenuti Tom Ford. Jedna je žena, umirovljenica u dobi od 70 godina, ovih dana tamo postala heroj. Godinama joj je prijetio i ucjenjivao je građevinski investitor, koji se želio dokopati placa na kojem je godinama živjela. On je stari znanac pravosudnih organa, podneseno je protiv njega čak devet krivičnih prijava, za nanošenja tjelesnih ozljeda, prijetnje i iznude, ali nikada nije zatvorski osuđen. Izvlačio se s uvjetnim i novčanim kaznama i širio poslovanje, dok nije naletio na Stojanku Stojanović, koja je svoj radni vijek odradila u Pošti. Stojanka ima sina odvjetnika, koji joj nije mogao pomoći, jer na njihove prijave spomenuti se investitor nije dao smesti, smijao im se u lice i dalje prijetio. Stojanka je počela gubiti živce i zdravlje i potpuno je izgubila vjeru u sustav. Onda je uzela sinov pištolj, za koji ovaj ima uredne papire, izašla na cestu i s tri metka ubila investitora. Trenutno se nalazi u zatvoru, a cijela Srbija navija za njeno oslobađanje.

Kad znate za ovakav slučaj, lijepo je čuti da je Riječanka Ivana Miletić dobila naknadu od svog grada za upropaštene čizme. Ulijeva nadu da mali čovjek u Hrvatskoj možda još ne mora posezati za pištoljem. Prije toga vrijedi pokušati s dopisom, tužbom ili prigovorom.

 

Sviđa ti se ova kolumna? Nađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *