Mame i kćeri: Na kraju svake drame, tu je uvijek mama

«Rodi kćer!»-rekla mi je majka u jednom davnom telefonskom razgovoru. Tada sam živjela u Ateni, gdje je moj suprug igrao za Panathinaikos. Naši su sinovi poodrasli, išli su u osnovnu školu, pa mi je život napokon bio lakši.
Slušam današnje mlade mame, koje su prvo dijete rodile u tridesetima. Navikle na društveni život, posao, izlaske, prijateljice, odjednom su se našle zarobljene u stanu, s bebom koja ne spava, šokirane spoznajom koliko je njihov život bespovratno nestao, dok je život njihovih muževa uglavnom ostao isti, uz poneku nemirnu noć i malo angažmana oko djeteta. Imam za to razumijevanja jer znam da im je teško. Moj najstariji sin imao je 5 mjeseci kad sam noseći ga u naručju doselila s njim u Italiju, napunio je 2 godine kad je dobio brata i doselili smo u Španjolsku, a s navršenih 6 godina je upisao prvi razred onovne škole u Grčkoj. Do šeste godine selio je tri puta i promijenio tri jezika, pa se prvog dana škole našao u okruženju koje govori engleski, a on je upravo dobro ovladao španjolskim. Mlađi je do 4. godine života selio dva puta. Da su u to vrijeme postojale društvene mreže i da sam imala vremena išta pisati na njima, ne znam bi li nam itko vjerovao kakve smo sve situacije proživljavali. 
Bilo kako bilo, u Grčkoj se sve smirilo. Dečki su išli u osnovnu školu, a ja sam počela razmišljati o trećem djetetu, pa sam to u telefonskom razgovoru povjerila svojoj majci.
Mogla mi je reći da nisam normalna, jer kad sam konačno mogla noću spavati, otuširati se bez dječjeg plača, otići u teretanu dok oni na katu treniraju nešto što se zvalo «fu jow pai», ja razmišljam o trećem djetetu. No, njen savjet imao je pojašnjenje.
«Muška djeca su divna, ali ponekad budu sebična. Ako želiš imati privrženo dijete – rodi kćer.»
Istina je da sam odrastajući u obitelji s četiri žene i samo jednim muškarcem navikla na ženski kod; način komunikacije, razmišljanja i ponašanja. I zato me rođenje sinova zbunjivalo. Primjerice, znala sam otprije presvući pelene curici, jer sam to radila svojoj najmlađoj sestri kad je bila beba, ali kako se to radi s muškom bebom? Odgoj muške djece donio je puno novih situacija, pa mi se za nekoliko godina dogodilo da se vozeći autom sa suprugom i dva sina osjećam onako kako se moj tata osjećao s nas četiri. Kao manjina. Zato sam poželjela obitelj uravnotežiti, nepravilnost ublažiti, uvesti još ženskih hormona u taj auto koji juri. I tako smo dobili kćer, kojoj sam odabrala ime hodajući Akropolom, na kojoj se svetište boginje Nike činilo ljepšim od velikog Ateninog hrama. 
Konačno sam mogla kupovati haljinice koje sam godinama čeznutljivo gledala, kupujući dečkima nešto modro i nešto smeđe. Naši odlasci u kupovinu bili su praznik. Možda sam u njima čak uživala mrvicu više, jer ona ih je doživljavala prirodnima, a ja sam ih tako dugo čekala.
Sve što je s dečkima bila formalnost, jer njima ti rituali nisu predstavljali baš ništa, s njom se pretvaralo u događaj. 
Prvi odlazak frizeru, puštanje duge kose i prvi repići i pletenice, rođendani kojima je pristupala svake godine sve ozbiljnije, smišljajući proslavu još od početka ljeta, iako je rođena u listopadu. 
Dečkima je bilo važno da dođu prijatelji i da imaju tortu na kraju, ona je izgledu torte pristupala kao projektu. Nikad neću zaboraviti izraz lica vlasnice slastičarne kad joj je, prelistavši katalog s 200 različitih rođendanskih torti moja šestogodišnjakinja rekla da ne vidi niti jednu koja joj se sviđa, ali bi joj rado nacrtala takvu kakvu želi. 
Naše je odlaske u jesenju ili proljetnu nabavku odjeće prozvala «mother – daughter day» i objasnila da želi poslije toga sa mnom na kolače, pa u kino i da je svrha tog dana da nam se ne mogu pridružiti njena braća. Želi me samo za sebe. Svih tih godina zahvaljivala sam sreći koja nas je dotaknula, da njen otac i ja dobijemo žensko dijete, koje smo nakon dva dječaka oboje željeli. 
«Ovo je užasno! Kako si mi mogla to donijeti?»-rekla mi je prvi put s navršenih 10 godina, dok sam je preneraženo gledala. Obrazi su joj još uvijek bili zaobljeni i rumeni, oči krupne i blage, samo su iz njenih usta izlazile riječi koje sigurno nisu bile njene. Nije ona tako mislila.
«Kako ti se ne sviđa? Pa to je haljina iz Disneyeva filma, kakve si uvijek htjela!»-
«Glupa je i djetinjasta! Pogledaj ove volane!»-odvratila je s prezirom koji dotad nije posjedovala. Nešto je ušlo u nju, pomislila sam. Netko mi je ukrao dijete i stavio u njega neki čip, pa iz njenih usta izlaze riječi kakve do jučer nije poznavala.
Odjednom je sve što je meni lijepo postalo glupo, ružno, neprikladno, smiješno i apsolutno neprihvatljivo. Došlo je dotle da se prilikom kupnje odjeće i obuće za školu nisam usudila pokazati što mi se sviđa, jer to sigurno neće uzeti. Bolje da šutim.
No, šutnja ne pomaže, jer detronizacija se nastavlja. Moja je frizura grozna i i nemam pojma o šminkanju, saznavala sam tako u različitim prigodama.
«Ne brini mama! Baš si zgodna, ona pretjeruje!»-rekao bi mi sin u prolazu, a ja sam zahvaljivala Bogu što imam mušku djecu koja su jednostavna, nisu zahtjevna i paze što govore. Ako treba i lažu, samo da te poštede.
Nakon ovakvih izljeva, navečer bismo gledale film, moja djevojčica bi se vratila u svoje tijelo, a ja bih njene riječi zaboravila. To je taj ženski pubertet. Preživjet ću jedan, mislila sam u sebi. Kad je prvi put pohvalila nešto što ja nosim, to nije bilo zato što sam opet postala meritorna, nego što je dovoljno odrasla da može posuđivati moje stvari. Pritom uzima samo ono što joj je dobro, a ono što ne bi posudila je i dalje dokaz mog lošeg ukusa. Tada sam se sjetila kako sam krišom oblačila majčin ljubičasti kaput koji mi se jako sviđao, a ona je to doznala jer je smrdio po dimu iz kafića. Ponašala sam se gore od moje kćeri, ali joj to ne smijem priznati.
Razlika između muškog i ženskog puberteta po meni je jednostavna: dečki te do zadnjeg trena uvjeravaju da je sve u redu; ocjene, prijatelji i život! I kad saznaš da nešto ili ništa od toga ne štima, da su te lagali ili barem prešućivali istinu – baviš se problemom, a oni su i dalje šutljivi i mirni, izgledaju kao da se sve to događa nekom drugom.
S curama je drama – iako problemi zapravo ne postoje. Ali je na trenutke lakše rješavati konkretan problem, nego se nositi s dramom. U međuvremenu su intervali u kojima se slažemo sve dulji i ljepši, a ponovna će harmonija zavladati kad dobije svoje dijete. Tada će mi se vratiti, ali na drugoj osnovi. 
Ono što zasigurno znam jest da je puno bolje da se pobuna događa, nego da je nema. Bolje da se sada bori za svoju individualnost, kako bi mogla učiniti svoje izbore i odmaknuti se od mene, koja joj ne trebam kao idol, niti da upravljam njenim životom – nego kao mama. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *