Mit o roditeljskom odnosu prema djeci

 Jedan je čovjek, sad već u srednjim godinama, oduvijek prema mlađem bratu imao zaštitnički odnos. Brinuo je o njemu dok  su bili djeca, štitio ga i izvlačio iz teških situacija i problema u koje bi se ovaj lako uvukao, pomagao mu je i davao na prirodan način, bez razmišljanja hoće li mu biti uzvraćeno. Istovjetna dinamika nastavila se i u srednjoj dobi. Dok se stariji brat sam probijao kroz život, tražio puteve i načine kako razviti posao i omogućiti svojoj obitelji pristojan život, mlađi je znao da kod svake teže i naizgled nerješive situacije ima pametnog i odgovornog starijeg brata, a on će već imati rješenje. Često mu je posuđivao svoj auto, motor i novac. U jednom trenutku mlađi brat mu je dugovao pet tisuća eura, sumu koju nikako nije uspijevao vratiti. Izgovori i opravdanja nizali su se mjesecima, a stariji je brat po prvi put osjetio umor. Pomislio je da je njegov buraz propustio odrasti i da će ga do kraja života vući na svojim leđima. U času kad su odnosi između njih postali zategnuti, u priču se umiješao otac. Našao se sa starijim sinom i donio mu novac. Točno onoliko koliko je njegov mezimac dugovao izvadio je iz torbe  i rekao: «Evo, znam da ti duguje! Ne želim da novac zatruje vaš odnos.» 

Gledao je oca iznenađen, jer nije mu pričao o toj situaciji. Ali brat je bio povezan s majkom, a majka je vjerojatno prišapnula ocu o onome što se događa.

 Otac je nastupio odrješito, dajući mu do znanja da ponuđeni novac treba uzeti. Nakon nekoliko nelagodnih trenutaka uzeo je kovertu iz očeve ruke, a ovome se na licu ukazalo olakšanje.

«Ovo je njegovih pet tisuća eura.»-rekao je, dok je spremao novac u džep.

«Tako je.»-rekao je otac vedro.

«A sad mi daj mojih pet tisuća eura.»

«Kako to misliš?»-upitao je otac zbunjeno.

«Ovo je bilo moje. Nisi mi nikad dao pet tisuća eura, a ni meni nije palo napamet da ih od tebe tražim. Sad mi daj mojih pet tisuća eura, onda smo poravnali.»-pojasnio je, a otac ga je gledao s nevjericom.

 U tom se trenutku razjasnilo ono što u obitelji nije bilo izgovoreno, a ipak se jasno znalo – poput igrokaza, svatko od glumaca igrao je svoju ulogu i izgovarao tekst. Mlađeg brata čitavog života vuče na leđima, daje mu stvari koje nije sam zaslužio, rješava njegove probleme i pozajmljuje mu novac, jer su roditelji – mama poput kakvog scenarista i tata u ulozi redatelja – dodijelili djeci takve uloge.  Mlađi je brat zarana shvatio da njegov karakter ima prava, a nema obaveze. Odgovornost za svoj život nije želio preuzeti ni u srednjim godinama, a u obitelji su i dalje za njegovo ponašanje pronalazili opravdanja i izgovore. 

Toga je dana vrpca presječena. Stariji je brat pred očevim poravnanjem duga osjetio da mu je uloga nametnuta, a da ta igra predugo traje. Poravnanje se odigralo u smjeru kojem se nitko nije nadao. 

Postoje mitovi u društvu, pisao je o toj temi nedavno Miljenko Jergović, kad je naglasio važnost Ribafishevog plivanja u plemenitoj akciji RokOtok, rekavši da je jedan od njih onaj da roditelji zasigurno vole svoju djecu.

Jednako velik i lažan mit je onaj da roditelji svoju djecu vole jednako.

U određenim situacijama i pojedinim obiteljima moglo bi se reći da je ljubav prema djeci jednakog inteziteta, ali se drugačijim načinom iskazuje.

No, vrlo često roditelji ili jedan roditelj otvoreno iskazuju ljubav, obožavanje i divljenje, razumijevanje i toleranciju prema jednom djetetu i  pokazuju zahtjevan odnos, prepun strogosti, principijelnosti i nerazumijevanja prema drugom, koje u pravilu ima pojačanu crtu brige i odgovornosti prema obožavanom i voljenom bratu ili sestri – koji najčešće nije svjestan svoje povlaštene uloge.

Teško ćete pronaći roditelje koji će priznati da su svoju ljubav neravnomjerno podijelili, kao i one koji su sebi barem postavili pitanje te vrste. Sukobi u obiteljima nastaju kad dijete preraste svoju ulogu, dok svi ostali žele da je i dalje igra.

No, pozicija djeteta oslobađa od političke korektnosti, pa će odrasli ljudi koji su još uvijek nečija djeca, bez okolišanja priznati kojeg roditelja vole više. Progovorit će o nepravdama unutar obitelji i  ponekad sa sjetom u glasu reći kako su se pomirili s njima, jer tako je, očigledno moralo biti. 

Djeca se ne rađaju jednaka, niti smo mi iste osobe u času njihova rođenja, pa nema govora o tome da se prema djeci ponašamo isto. S različitim se osobnostima razvijaju različiti odnosi. Možda im usađujemo iste vrijednosti, ali pred njih stavljamo drugačije zahtjeve i različitim metrom mjerimo njihova dostignuća.

Jako je važno u kojoj smo životnoj situaciji bili kad smo dobili djecu, a potom je važno i koje se po redu dijete rodilo. Jedna od bitnih okolnosti koja utječe na to kako će se pojedini roditelj odnositi prema djetetu tiče se i djetetova izgleda. «Na koga sliči» – nije bezazleno pitanje, kad je dječja budućnost posrijedi.

Narcistični roditelji u pravilu favoriziraju djecu sličnu sebi.

Prvi je u psihologiji teoriju o različitom karakteru djece obzirom na redoslijed rođenja razvio Alfred Adler, otac individualne psihologije. Najstarije dijete, prema Adleru, sklono je dominaciji i vođenju. Zbog toga što preuzimaju odgovornost za mlađu djecu, prvorođena djeca odrastaju kao brižne osobe, voljne da postanu roditelji. Skloniji su inicijativi. Srednja djeca često se bore za to da pobijede i prevaziđu starije dijete. Ambiciozni su, ali rijetko su sebični, jer su od početka navikli dijeliti. Skloni su postavljanju vrlo visokih ciljeva, a to povećava mogućnost za promašaje. Međutim, oni zarana uče kako se nositi s poteškoćama i skloniji su stvaranju prijateljstava od prvorođenih. Najmlađe dijete dobije najviše pozornosti. Zbog toga se mogu osjetiti manje samostalni. Obično su visokomotivirani da nadmaše svoju stariju braću i sestre i to im često uspijeva. Najmlađi su društveno orijentirani, ali i manje odgovorni.

Jedinci se, u nedostatku braće i sestara, takmiče sa svojim očevima.

Karakter nam u velikoj mjeri oblikuje redoslijed po kojem smo rođeni, on nam daje mjesto u obitelji, koje predstavlja određenu ulogu. Kada ulazi u ulogu, glumac prvo prouči koje su značajke karaktera koji igra – tako i dijete ubrzo shvati što se od njega očekuje . Roditelji su skloni tumačenju da su se djeca «takva rodila», pa vremenom zaborave da bi mogli i trebali biti korektiv, kako djecu uloge prolaskom vremena ne bi počele gušiti.  Kolikogod bile prirodne, te uloge ne bi smjele postati važnije od individualnosti i potrebe svakog djeteta da se razvija izvan njih.

Kada roditelji ostare i razbole se, uloge postanu najvidljivije. U tim situacijama prešutno se zna koje dijete treba podnijeti najveći teret, kao što se otprilike zna i kako je podijeljena imovina. Rijetkost je u obiteljima da su obaveze i prava ravnomjerno i jednako raspoređene.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *