Moć oboljenja: Uvrede i ponižavanja nisu normalne pojave

Slušajući ovoga tjedna o interpersonalnoj psihoterapiji, psihoterapijskoj tehnici koja se počela razvijati ponajprije zbog liječenja depresije, pozornost mi je privuklo ime dr Reinharda Hallera, austrijskog psihijatra i psihoterapeuta koji je autor knjige zanimljivog naziva: «Moć oboljenja». U jednoj sam kolumni pisala o tome kako sam tijekom godina uočila tri glavne teme o kojima govore pacijentice oboljele od karcinoma tijekom terapije. Prva tema bila je stres koji je proizašao kao posljedica neadekvatnog i nepodržavajućeg partnerskog odnosa. Druga je stres proizašao iz nepovoljne i prezahtjevne situacije na poslu, a treća stres kao posljedica odnosa s roditeljima koji je često bio povezan i s partnerskim odnosom. 
Hallerova teorija ide u samu bit, jer govori o individualnim i društvenim razlozima različitih oboljenja koja se razvijaju iz procesa kao što su: uvrede, posramljivanje, okrivljavanje, častohleplje, ponižavanje i ogorčenost. 
Pred vratima je Uskrs. Mnoge će se obitelji okupiti za stolom. Te situacije su ono čemu se radujemo, ali su i izvor velikog stresa i napetosti, koji često završi u svađama, razmiricama, pa čak i fizičkom nasilju. Ono što razlikuje zdravu i bolesnu osobu jest način na koji unatrag gleda na stres i nelagodu koje je pretrpjela zbog narušenih afektivnih odnosa te nesigurnost koju je osjećala u situacijama teškog međusobnog konflikta.
Mlada žena oboljela od karcinoma u kasnim tridesetima, na moje je pitanje koji dio života joj je bio naročito stresan, odgovorila: kad smo išli na ručak kod svekra i svekrve. Još od vjenčanja svekrva ju je odbijala priznati kao člana obitelji, a to se prešutno ponavljalo na obiteljskim okupljanjima. Za okruglim stolom bilo je šest stolica, na koje bi sjeli njen suprug, svekar i svekrva, suprugova sestra s mužem i njihova baka, a ona je trčala za svojom djecom da ih nahrani i čekala da netko ustane. Obično bi to bila baka, pa bi onda i ona sjela i nešto pojela, ali nikada nije imala svoje mjesto za stolom. Ostali članovi obitelji, uključujući i njezina muža, nisu izrijekom davali do znanja da primjećuju što se događa. 
Ponižavanje je najdublji, najzločestiji i posljedično najteži oblik oboljenja. Ono je ciljana agresija, plansko obezvrijeđivanje druge osobe, a iza njega uvijek stoji zla namjera.
Uvreda je otvoreni, očiti, sveopći način nanošenja boli drugoj osobi. Najteže su uvrede koje dolaze od bliskih osoba ili od onih od kojih bismo to najmanje očekivali. Žena je u srednjim šezdesetim godinama oboljela. Njen suprug nastavlja s istim ponašanjem s kakvim se odnosio prema njoj čitavog života. No, tek sada njegove riječi kako je glupa ona ne može slušati. Naročito ju je volio vrijeđati pred društvom, tada su mu rasla krila, jer njegovi su se prijatelji smijali neukusnim šalama i uvredama na njen račun. Ovo govori da se istovremeno može obolijevati od posramljivanja i uvreda. Otkako je bolesna i ide na kemoterapije, njegove je riječi iznimno peku. Mislila je da će stati, da će se promijeniti i prestati govoriti osornim tonom, jer nije više sigurna ni u što, trebaju joj podrška i ohrabrenje. On govori da joj je kemoterapija spalila i ono malo mozga što je imala. Plačući odlazi u bolnicu, ali nema snage da ga ostavi, jer ne bi mogao preživjeti bez nje. Pa on ne zna kuhati, a djeca im žive u inozemstvu, umro bi od gladi kada bi otišla. 
Koliko ste puta svjedočili posramljivanju? Osoba koja se srami trpi zbog nelagode, osramoćenosti i nemira, osjeća se nesigurno. Kada se prokazuje osobu kako nije ostvarila vlastite ciljeve, očekivanja drugih ili se nije pridržavala društvenih normi, tada se ona osjeća posramljeno. O ovome puno mogu reći svi sinovi koji su se zaljubili u muškarca, kćeri koje su pronašle djevojku, oni koji su se zaljubili u osobe druge nacionalnosti, djeca koja nisu završila fakultete, vegani i vegetarijanci….Oboljenje se može potpuno nesvjesno odvijati, bez osobnog doprinosa i bez neke učinjene greške. Preko srama osobu se dovodi u pitanje te se ona osjeća ugroženo s obzirom na društveno vrednovanje, prihvaćanje i prepoznavanje. Potiskivanje osjećaja srama može u ekstremnim slučajevima dovesti i do potpunog pokoravanja i bespomoćnosti što objašnjava zbog čega osobe koje su zlostavljane ni ne prijavljuju počinitelje.
Okrivljavanje sebe ili drugih je također proces koji vodi oboljenju, ali u slučaju kad osoba usmjerava svoju agresivnost ili je okreće prema sebi, tada okrivljavanje dovodi do negativnih osjećaja, depresivnosti i anksioznosti. Muškarac je stalno bivao okrivljen od strane svoje žene da se ne trudi dovoljno, nije dobar muž ni otac. Posljedično, on se stvarno sve manje trudio, jer imao je dojam da štogod uradi, neće biti dovoljno dobro i da ona ionako neće biti zadovoljna. Ona je, pak, doživljavala da se ispunjava sve za što ga je okrivljavala, život se počeo pretvarati u samoispunjavajuće proročanstvo. Isprva nije bio čovjek koj izlazi i ostaje do kasna vani, samo je puno radio i kasno se vraćao s posla kući, kako bi omogućio bolji život svojoj obitelji. Postupno, nakon posla počeo je ostajati na piću, vraćati se kući sve kasnije. Ona pjeni od nezadovoljstva, on kažnjava sebe i nju zbog okrivljavanja, koje im je preuzelo odnos. 
Častohleplje je proces oboljenja, budući da osoba središte svog postojanja traži u vanjskim formama i oblicima, odobravanju od strane drugih, isticanju njenih vrlina, časti koje može dobiti putem različitih službi. Kada sam pisala o ženama koje su izgarale na poslu, s jedne strane događalo im se ponižavanje, preuzimale su tuđe poslove na sebe, što su drugi obilato koristili. No, važan faktor je i častohleplje kod kojeg je promaknuće, povišica ili napredovanje na poslu stavljeno ispred svih drugih postignuća i ostvarenja. 
Prema Halleru ogorčenost je neizlječivo oboljenje, a od neizlječivih oboljenja ljudi umiru. On govori o psihogenoj smrti, što znači da ne postoje medicinsko – biološki razlozi, ali osoba je umrla jer je neizmjerno ogorčena. Oko nas je sve više ogorčenih ljudi, koji nemaju s kim razgovarati. 
Možda bi nadolazeća blagdanska okupljanja bila dobar početak promjene; pokušaj da se shvati, da se pokuša popraviti ono što je učinjeno, tako da se uvidi i više ne ponavlja. 
Bila sam ogorčena, rekla mi je žena operirana od teške vrste karcinoma i onda počela nabrajati što ju je sve u njenom socijalnom i obiteljskom okruženju ispunjavalo gorčinom. Kao što je kirurg nožem rezao nju, postupno je u svojoj blizini odrezala sve što ju je ispunjavalo gorčinom. Postupila je tako jer se razgovorom nije dalo ništa promijeniti.
Ljudi dobro znaju prepoznati ove teške osjećaje, iako ih možda ne znaju definirati, osjetili su ih u svojim bliskim odnosima. Važnost ove teorije je u tome da shvatimo kako uvrede, posramljivanja ili ponižavanja nisu normalne pojave u odnosima niti nešto na što se treba navikavati i potom trpjeti, nego bolesna ponašanja koja izazivaju oboljenja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *