Moć zagrljaja

2004. godine čovjek zvani Juan Mann bio je prisiljen vratiti se iz Londona u Sydney. Na aerodromu ga nije čekao nitko. Gledao je putnike na dolaznom terminalu koje su rodbina i prijatelji dočekivali s osmijehom i zagrljajem i poželio imati nekoga tko bi bio sretan što ga vidi. Otišao je u pješačku zonu svog rodnog grada u kojem se u tom trenu osjećao kao turist. Napisao je Free Hugs na jedan karton i hodao držeći ga u rukama. Trebalo je 15 minuta da mu priđe postarija gospođa i kaže kako je tužna, jer joj je uginuo pas. Toga je dana bila godišnjica pogibije njene kćeri, koja je nastradala u prometnoj nesreći. Pitala je može li ga zagrliti jer se osjećala kao najusamljenija osoba na svijetu. Kleknuo je na koljeno i zagrlio je, kad je odlazila imala je osmijeh na licu. Tako je počela kampanja besplatnih zagrljaja koja se proširila svijetom kad joj je band Sick Puppies nekoliko godina kasnije posvetio pjesmu.
Nova stvarnost oduzela nam je nekoliko običaja. Običaj rukovanja, prilikom susreta s onima koje ne(dovoljno) poznajemo i zagrljaja s onima koje volimo. U sadašnjem vremenu ljudi ne mogu zagrliti prijatelje, rodbinu, djedove i bake, od straha da ih ne zaraze. Djeca gledaju kako se fizički udaljavamo i otuđujemo jedni od drugih i možda će im distanca postati normalna, kao što je onima koji su odrastali uz općeprihvaćenu naviku pušenja danas normalno da je zabranjena i društveno neprihvatljiva.
Koliko snaga društvene zabrane može promijeniti našu percepciju svjedoči činjenica da smo prije više od 30 godina gledali ljude na malim ekranima kako puše u informativnim i zabavnim emisijama, a danas nam je nezamislivo da netko u restoranu zapali cigaretu.
U seriji «The Crown» princeza Margaret gotovo u svakoj sceni puši, baš kao i glumac Dylann Mcdermott u Netflixovoj novoj seriji «Hollywood» i to ponašanje podcrtava činjenicu da je riječ o razdoblju koje pripada prošlosti.
Potraje li vrsta suživota sa koronavirusom koju nazivamo nova normalnost još koju godinu, važan običaj grljenja s onima koji su nam dragi mogao bi se postupno izgubiti iz repertoara društveno prihvatljivog ponašanja.
Mnogi od nas bili su zadovoljni kad je pušenje prešlo u staklene boksove na velikim aerodromima, jer znamo da izaziva rak pluća i mnoge druge bolesti za pasivne pušače, pa je zabrana bila opravdana. No, zagrljaji su potrebni, korisni, zdravi i važni, oni nas čine ljudskim bićima koji jedni drugima donose radost, utjehu i smirenje. Nažalost, virus «covid19» odabrao je putovati tim putem. Zdravstvena potreba za izbjegavanjem i ukidanjem zagrljaja jedan je od mnogobrojnih načina kojim nas je ovaj virus dehumanizirao.
U svim raspravama na društvenim mrežama koje su tražile odgovor na pitanje što ženama najviše nedostaje u karanteni, između kozmetičkih tretmana, farbanja kose i kava u kafiću, suptilno su se i nenametljivo provlačili zagrljaji. I sve navedeno u novoj je stvarnosti postalo dostupno, ali zagrljaji su nam i dalje uskraćeni.
Već dugo održavamo distancu s ljudima koje smo ranije bez razmišljanja grlili. Narodi koji su dodire, grljenja i poljupce njegovali i doživljavali kao normalno društveno ponašanje nastradali su od koronavirusa neusporedivo više od onih koji se kulturološki ponašaju hladno i distancirano.
Na ljubljenje u obraz prilikom kurtoaznog društvenog pozdrava prvi put sam u životu naišla u Valenciji, sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća. Već sam živjela u Italiji i shvatila da su Talijani skloni grljenju, ali Španjolci su otišli korak dalje. Te dvije zemlje donedavno su imale najveći broj žrtava u Europi.
Virus nam već mjesecima uskraćuje druženja, bliskost, toplinu i pokazivanje dragosti, što utječe na stanje naše psihe.
Mladim je naraštajima spoznaju o važnosti razgovora i žive interakcije odavno narušio virtualni svijet. Mnogi se osjećaju živima samo u svijetu igrica. Druženja preko igrica zamijenili su za druženje uživo, on line komunikaciju smatraju živom, dopisivanje koje traje nekoliko dana s osobom koju nikada uživo nisu vidjeli doživljavaju kao poznanstvo. Otuđenje koje je normalno u virtualnom svijetu, kroz novu stvarnost usvajaju kao društveno poželjno ponašanje.
Zagrljaj nije slučajan dio naše kulture. To je običaj kojim otvoreno iskazujemo emocije, da nam je netko važan i drag, njime pružamo utjehu jedni drugima, govorimo iako šutimo, komuniciramo bliskost koja nam je kao ljudskim bićima prijeko potrebna, a koju je ponekad nepotrebno verbalizirati. Zagrljaj je, kažu neki, rukovanje srcem.
Koronavirus se pokazao kao najopasniji posjetitelj za stanovnike Domova za starije osobe, pa je njegova pojava brzo dovela do ukidanja svih posjeta. Prije neki dan vidjela sam tv reportažu o stanovnicima jednog Doma koji su izostanak tih posjeta protumačili kao znak da su ih njihove obitelji odbacile. Očajni, pitali su osoblje u Domovima jesu li nešto pogrešno učinili. Zaposlenici su im pokušali objasniti da njihovi bližnji ne dolaze zbog pandemije koronavirusa i da se radi o mjeri zaštite koja je tu zbog njihove dobrobiti. Mnogima ta priča nije zvučala uvjerljivo, bili su iznimno tužni i uznemireni. Trebao im je zagrljaj, koji nisu mogli dobiti čak ni od onih koji su odlučili podnijeti žrtvu u tim teškim okolnostima i ostati uz njih tako da nisu ni izlazili iz ustanove za vrijeme trajanja karantene.
U vremenu kojim vlada tehnologija, a mobitel je naša treća ruka, podcijenili smo i zaboravili važnost pogleda, dodira, žive riječi i zagrljaja. Iznimno su važni za normalan razvoj i sazrijevanje djeteta u empatičnu i emocionalno stabilnu osobu. Ovaj je virus možda skrenuo pozornost na tu činjenicu Društvene mreže, a naročito svijet igrica, već su u velikoj mjeri nanijeli štetu mlađim generacijama, puno je onih koji žive da bi igrali igrice i onih koji stvarnost slažu kao set za dobru i atraktivnu fotografiju. Baš zato što je «covid19» uzrokovao zabranu zagrljaja s onima koji ne žive s nama, svoju djecu i ukućane trebali bismo grliti češće nego prije.
U nekim vrstama psihoterapije zagrljaj dobrodošlice je terapeutov doprinos da se pacijent osjeti prihvaćeno i sigurno.
Čovjek na cesti, zvani Juan Mann, koji je dijelio besplatne zagrljaje strancima bio je svojevrstan terapeut, pomažući sebi pomagao je drugima. Na stranici FreeHugs sada upozoravaju da je ovo vrijeme u kojem se ne smijete grliti, moglo bi vas koštati života. Koronavirus možemo smatrati poraženim tek kada susretnemo osobu kojoj se obradujemo i bez straha je od dragosti zagrlimo.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *