Na strani djeteta

Poznavala sam čovjeka kojeg su u dobi od tri godine oduzeli majci, koja je do tada sama brinula o njemu. Otac ga je po rođenju napustio i nije se pojavio do njegova trećeg rođendana. Kad je navršio sedam godina, njegova je majka na sudu izgubila skrbništvo. Stjecajem okolnosti koje mu je ponudilo tadašnje vrijeme bivši partner ju je opako kaznio. Gubitak roditeljskog skrbništva znači da nemaš prava viđati svoje dijete. Njegova je majka, ako mene pitate, umrla od tuge, iako je na njenoj osmrtnici pisalo nešto drugo. Taj čovjek se od takvog raspleta nikad nije oporavio. Ostao je razočaran i ljut na oba roditelja toliko da im ne odlazi na grob. Njegova unuka, moja prijateljica, ipak je potražila grob svoje bake. Smatrala je da joj je učinjena nepravda, otišla na njen grob i ostavila buket cvijeća. Kad se jednom među ljudima dogodi takva tragedija, ona odjekuje desetljećima i prenosi se kroz generacije.
Javnost je potresena slučajem u kojem je izrazito poznata i eksponirana žena, za koju imamo dojam da je poznajemo, izgubila pravo stanovanja i dio roditeljske skrbi nad sedmogodišnjim djetetom koja je sada pripala ocu, kojeg zasigurno ne poznajemo.
Dan nakon objave presude zaustavila me susjeda:» Zanima me što mislite o ovom slučaju? Jutros sam se prepirala s prijateljicom koja kaže da je ona napravila puno grešaka i da tu ima puno onoga što ne znamo, a ja velim da je on sve potkupio?»
Zvuči kao sapunica, jedna od onih kakve već zna proizvesti hrvatsko pravosuđe. «Načelno, mišljenja sam da nakon razvoda dijete treba živjeti s majkom, a da roditeljsku skrb trebaju imati oba roditelja. Da bih dala mišljenje o konkretnom slučaju, morala bih pročitati tih 29 stranica koje je napisala sutkinja i vidjeti što u njima piše. Onda ne bih govorila iz sebe i svojih osjećaja, nego bih doista govorila o slučaju.» -rekla sam i prošla pokraj nje.
Svejedno, žao mi je majke. Ženski, dubinski, iskreno vjerujem da joj je nanesena nepravda.
Činjenica je da hrvatski sudovi, kakvi god bili, kod dodjele skrbništva uglavnom favoriziraju majke. Što se u ovom slučaju dogodilo neće nam otkriti sud, Centar za socijalnu skrb niti škola, jer svi zakonski moraju čuvati interese djeteta i ne smiju komentirati slučaj.
To ne smeta ljude da imaju mišljenje i glasno zauzimaju stranu, pri čemu se događa masovna projekcija. Komentirajući dvoje protagonista, uglavnom im pripisuju svoja iskustva, frustracije, preokupacije i strahove.
Razvila se strastvena diskusija na internetu i po kafićima. Mnoge žene su izrazito senzibilizirane, užasnute su idejom da jednom dođu u sličnu poziciju i da njihovo dijete po nalogu suda ode živjeti s ocem. Zbog užasa i strepnje koja ih trenutno obuzme unose se u raspravu svim bićem braneći majku. Dakle sebe. Ona je to dijete nosila pod srcem, grme pozivajući se na biologiju, kao da je biti majka isto što i roditi dijete. Pa zaboravljaju da su mnoge žene temeljem surogat majčinstva nakon poroda unosno naplatile ono što su nosile pod srcem. Muškarci su zadovoljni što je jedan od njih javno pokazao da se u zemlji u kojoj 89 % majki nakon razvoda živi s djecom, ta praksa može pobiti i da majka može izgubiti to pravo. Mnogi od njih veličajući oca bespotrebno i podlo vrijeđaju majku. To je već tema ženomrstva, koje je zasigurno na ovim prostorima pojava jača od šovinizma.
Podijelila se zemlja na «tim majka» i «tim otac», na gomile onih koji misleći da govore o protagonistima govore o najdubljem, iskonskom u njima vezanom uz ovu bolnu temu. Dozvolite da kažem, ja sam «tim dijete».
Kada dvoje ljudi koji se se sviđali jedan drugome, možda su se u jednom trenutku i voljeli, odluče dobiti dijete, trebali bi u mnogočemu sebe potisnuti u drugi plan. Dobro roditeljstvo nije vezano uz anatomiju i položaj ispod srca, niti uz debljinu novčanika, nego uz zrelost, nesebičnost, sposobnost da oprostiš neke stvari, da zaboraviš i ideš dalje zbog dobrobiti djeteta. Biti roditeljem znači da kod svakog budućeg poteza misliš o posljedicama za dijete.
Ono se pojavilo u životu roditelja da ga zauvijek oplemeni. Mogu mu pružiti ljubav, zajedništvo i osjećaj sigurnosti. A mogu ga iznevjeriti. Ako su se u međuvremenu prestali voljeti, roditelji djetetu trebaju poručiti: kad si ti u pitanju, oboje smo tu. Nije pošteno da dijete svojim roditeljima obogati život, a da ga oni njemu osiromaše. Nije fer da govore jedan protiv drugoga u njegovu prisustvu, na društvenim mrežama ili u medijima. Da bi razvilo pozitivnu sliku o sebi i steklo istinsko samopouzdanje, dijete treba imati pozitivnu sliku o oba roditelja, dok jednom ne odraste i ne bude u stanju slagati vlastite slike i procjene.
No, postoje ljudi s kojima je teško postići dogovor, jer ne slušaju drugu stranu i uvijek su u pravu. Tada čovjek mora hodati po jajima da bi stvar doveo u mirne vode.
Poznajem mnoge muškarce koji godinama titraju oko ogorčenih bivših partnerica – kako bi mirno viđali svoju djecu. Ali im ne pokušavaju oduzeti skrbništvo, jer znaju da bi time svom djetetu poslali poruku: tvoja majka nije dovoljno dobra. Uzmeš li joj dijete istoga dana, onda mu šalješ poruku da je alarmantno loša i opasna.
I poznajem mnoge majke koje bi i crnom vragu masirale papke samo da svoje dijete mogu imati pokraj sebe. Zato sjednu i pregovaraju.
Dijete nije ničije vlasništvo, ne smije biti produžetak roditelja, pa «ako je nešto dobro za mene, dobro je automatski i za moje dijete». Dijete je zasebno biće koje ima svoje potrebe.
Mediji su zatrpani ovom pričom i odmogli su djetetu, a nisu pomogli ni majci. Gledajući sa strane, medijske izjave oca su odmjerene, dok majčine nisu takve. Pogreške se događaju kada se osjetiš pritisnut uza zid i čini ti se da nema izlaza, kada si duboko povrijeđen i učinjena ti je nepravda. Ali izlaz postoji i ne nalazi se u medijima, nego u Centru za socijalnu skrb i na sudu.
Ovaj slučaj važan je za sve buduće roditelje koji uđu u sudski postupak dodjele skrbništva, a nisu se uspjeli sporazumno dogovoriti. «Kada se roditelji kunu u ljubav prema djetetu, a ne mogu sjesti i postići dogovor, znamo otprilike o kakvoj se strukturi ličnosti radi.»- riječi su moje profesorice koja je dugogodišnji sudski vještak za djecu. Radi se o igri moći zamaskiranoj u ljubav prema djetetu. Sud nije zainteresiran za emotivne povrede roditelja niti sudi tko je bio lošiji ljubavni partner. Ne sudi ni kakav je tko roditelj bio nekad, nego ga zanima sadašnje stanje i koji roditelj bolje prepoznaje interese djeteta i ne stavlja svoj ispred interesa djeteta. Sud kod ovakve vrste sporova zapravo nije pravedan, nego praktičan. Zato treba progutati ponos i prkos, sjesti za stol, napraviti ustupke i postići dogovor. Osvetoljubivost i inat nisu dijelovi roditeljstva, to su neke druge kategorije.

Fotografija: “Divorce”,Jesper Sehested, PlusLexia.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *