“Ne mogu više, hoću bolje!” – Razvod i sve njegove nuspojave

Koliko je neko društvo napredno i postoji li u njemu rodna ravnopravnost, lako je testirati temeljem pitanja imamo li jednak odnos prema udovcima i udovicama?

Svakome je poznat bar jedan primjer udovca koji se nakon smrti supruge u prilično kratkom roku oženio, a okolina je tu odluku blagonaklono dočekala. Nije mu lako, muškarcu treba žena koja brine o njemu. Ukoliko je udovac s djecom, angažirat će se susjedi, bliža i daljnja rodbina u potrazi za novom bračnom družicom, s kojom će mu biti lakše podizati djecu. U Hrvatskoj živi velik broj žena u poodmakloj životnoj dobi, koje su nekoć davno ostale bez bračnog druga. Nesreća ih je zadesila u najboljim godinama, ostale su s djecom jer pokojnik je iznenada obolio i umro ili je imao prometnu nesreću, pa se nisu  uspjele pozdraviti s njim. One su i danas same. Njihova su djeca u međuvremenu odrasla i otišla u svijet. Te žene samoću nose poput križa s kojim  život treba izgurati do kraja – kako bi u svojim i tuđim očima zadržale dostojanstvo.

Nedavno je žena iz javnog života koja je udovica javnosti predstavila novog partnera. Djeca su joj odrasla, žena lijepo izgleda i dobro se osjeća. Suprug joj je umro prije nekoliko godina, a nju je život iznenadio, pruživši joj drugu šansu. Umjesto da se raduju što joj se događa nešto lijepo, mnogi su ružno dočekali tu vijest. Odakle joj pravo na novi život, da se nečemu nada i veseli, vrištali su između redova, tvrdeći da je nova veza dokaz kao supruga nije voljela. Nakon velikog gubitka samo kroz cjeloživotnu samoću žena može dokazati da je voljela. Njene potrebe nisu važne. Žena koja pati, ona koja se žrtvuje vrijedna je poštovanja.

Zbog surovosti mentaliteta, koji je, nasreću, daleko više usađen u naše majke i bake, mnoge su žene ostajale u teškim i nasilnim brakovima, jer im razvod naprosto nije bio opcija. U vremenu u kojem su se udavale muškarci su prilikom ulaska u bračnu zajednicu uglavnom bili stariji i obrazovaniji od svojih žena. Ti su se trendovi, kako pokazuje istraživanje po prvi put provedeno u Hrvatskoj, značajno promijenili. Žene su danas obrazovanije, a postotak brakova u kojima su ponešto starije također je značajno porastao. Promjena u stupnju obrazovanja dovodi do promjene u percepciji svijeta, koja se potom odražava u ponašanju. Razvodom se gubi aureola žrtve, koju mnoge žene svjesno odbacuju. To je deklaracija koja kaže: Ne mogu više. Hoću bolje!

Zbog čega se ljudi toliko često odlučuju na rastavu, prema statistikama najčešće nakon pete godine braka?

Zato što nisu zadovoljni partnerskim odnosima i jer vjeruju u drugu šansu. Ne žele provesti život u nečemu što se već nakon prvih nekoliko godina pokazalo kao velika pogreška. Svaka čast zagrobnom životu, ali ljudi traže sreću i u ovom. Naročito ukoliko su navršili četrdeset, posložili karijeru, djeca su poodrasla, a oni sada točno znaju što ne žele i na što su spremni.

Ima nešto u tim četrdesetima. Samosvijest je tu, bore se tek naziru, stav prema svijetu je formiran, a još uvijek postoji budućnost. Ljudi  imaju vjeru da zaslužuju najbolje od života i zbog tog optimizma se ponekad dogodi ljubav – ovoga puta u zrelim godinama.

Razgovarate li s muškarcima te dobi, primijetit ćete da ne spominju riječ zrelost. Prijatelj mi je jednom prilikom rekao da muškarci nikad ne osjete trenutak u kojem su spremni za brak animalnim načinom kojim to dožive žene. «Mi smo u suštini uvijek nespremni, samo se dogodi da prepoznamo  ženu koju ne želimo izgubiti, pa se zbog nje odlučimo smiriti.»

Drugi će vam priznati da su iz puberteta direktno ušli u krizu srednjih godina, ali neće spominjati riječ zrelost. Žene doživljavaju zrelost. Najprije fizičku, a onda i psihičku.

Da bi se ljubav u zrelim godinama uistinu dogodila, potrebno je da se susretnu zrela žena i muškarac koji je zbog nje spreman svoju slobodu (opet) ispustiti iz ruku. To je ovoga puta puno teže, jer su obadvoje obilježeni prethodnim iskustvima.

Često mi pišu žene zarobljene u nesretnim brakovima. Nemaju iluziju da će se odnos između njih i partnera promijeniti, ali ne mogu izaći iz kolopleta neriješenih stambenih odnosa, nedostatka financijske neovisnosti i osjećaja krivnje prema djeci. U toj se situaciji kao sporedni lik pojavljuje neki muškarac, koji je svijetlo na kraju tunela, cilj kojem ona stremi – jer je potpuno drugačiji od muža.

Veze koje započinju dok se dinosaur od braka još uvijek drži na nogama, uglavnom se ne pokažu dugoročnim riješenjem.

One su prelazna faza. Po izlasku iz braka, naročito ako je trajao dugo, potrebno je proći kroz određene faze. Jedna od njih je pogrešna veza, jedna ili više njih. To što je netko potpuno drugačiji od našeg bračnog druga nikakva je garancija da ćemo s njim ostvariti dugoročnu i stabilnu vezu. To je samo pokazatelj koliko je zasićenosti i umora  nakupljeno u trenutnom odnosu, u kojem osoba u velikoj mjeri izgubi sebe.

Da bismo u zrelim godinama pronašli nešto lijepo, stabilno i čvrsto, potrebno nam je vrijeme u kojem ćemo se približiti sebi. Osim toga, rijetkost je da se netko tko je tek izašao iz braka, odmah želi vezati i do kraja nekome prepustiti.

Vrlo je jednostavno prepoznati kad se u zrelim godinama dogodila ljubav. To je situacija u kojoj, unatoč svim poteškoćama, stvari klize. Nema igrica, testiranja, provjeravanja je li se javio ili nije, nema promišljanja zbog čega me nije pozvao na proslavu rođendana svog najboljeg prijatelja ili me nije upoznao sa svojim djetetom. Muškarac koji se u zrelim godinama zaljubi, sličan je onome u dvadesetima, koji se zaljubio po prvi put i odmah bi se htio ženiti. U suštini su isti, u bilo kojim godinama, samo smo mi  sklone preispitivanju zbog čega nije napravio ovo ili ono i stvaranju teorija koje onda njegovo ponašanje opravdavaju.

Ono što komplicira novi život stara je prtljaga, koju svatko donese. Netko je ima više, a netko manje. Bivši partneri, nerazriješeni odnosi, djeca koja ne prihvaćaju novi odabir svojih roditelja, pa čak i naslijeđeni kućni ljubimci.

U trenutku kada se mnogi na društvenim mrežama fotografiraju u krevetu s kućnim ljubimcima, priznajem da mi je jedan od najtežih trenutaka prilagodbe na moj današnji odnos bio spoznaja da on ima velikog psa, koji će ponekad boraviti kod nas u stanu. Ženka, koja je stvarno dobre naravi, velika je i pušta dugačku crnu dlaku koja ostaje po parketu, kauču i tepihu. Moje su prijateljice uvijek pronalazile tko će im čuvati pse kad mi dolaze u goste. Prilagodba na vikende s psom kojeg on jako voli moja je žrtva u ime ljubavi. Ima ih dakako još puno, s njegove i moje strane. Mogućnost da druga ljubav, drugi brak, drugo životno «da» pukne – veća je nego kod prvog braka. No, ako smo  jedno vrijeme sretni i osjećamo se živima, rekla bih da je vrijedilo.

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *