Ne volim spore rastanke

Ne volim spore rastanke, one koji su već otpočeli, riječi koje trebaš izgovoriti odavno su posložene, pa opet nešto u tebi ne dopušta da ih izgovoriš. Iscrpljivanje koje se pritom događa nema nevidljivu višu dimenziju, niti dublje značenje, samo je puko, produljeno mrcvarenje.
Početkom prosinca prestala sam raditi u Centru za psihološku pomoć «Sve za nju», u udruzi žena oboljelih i liječenih od raka. Ovaj me rastanak iznenadio, nametnuo se preko noći, imala sam osjećaj da nemam izbora.
Kao da je jučer došao mail u kojem me ravnateljica udruge pozvala na razgovor. Dogovorile smo se da ću raditi probno mjesec dana, jer trebalo je testirati hoću li se snaći u novim uvjetima.
Rad s onkološkim bolesnicima je težak, svi su me upozoravali. No, imala sam potrebu pobijediti sebe, vlastite strepnje i strahove. Ponuda je bila izazov i mogućnost da vidim što mi takvo iskustvo može donijeti.
Tijekom godina, u travnju bi ih bilo punih pet, kroz moj su ured prošle brojne žene. Neke su došle odmah poslije saznanja da imaju tešku bolest, druge su došle pred početak kemoterapije, treće jer su prošle cijeli postupak liječenja i tek tada se psihički slomile. Bilo je i onih kojima se bolest vratila. U prvom poluvremenu nisu smatrale da trebaju psihološku pomoć, na početku drugog ipak su po nju došle.
Rad s njima me, sada to mogu reći, oplemenio i životno ojačao, zajedno smo otkrivale kakvi su borci i koliko mogu podnijeti. Iskustvo koje sam dobila je neprocjenjivo.
Žene su bića kreirana da podnesu, psihički, fizički i genetski su izdržljivije, zato im je priroda namijenila da donesu novi život. Problem je što se ta sposobnost često okrene protiv njih, pa vremenom podnose previše toga.
Radost koju smo dijelile kada bi nakon svih terapija, operacija i seansi koje su prošle stigao nalaz da su sada zdrave je ono što me držalo u tom poslu. Pomagačke profesije nose visoki rizik, baš zato jer tuđi teret dijelom preuzimaš kao da je tvoj. Ali i radost na kraju borbe je tvoja – ona je neizmjeran poklon za svakoga tko se bavi takvim radom.
Bilo je puno žena čije glasove dobro pamtim, jer ne žive u Zagrebu, pa smo razgovarale telefonom tjednima ili mjesecima, dok nisu bile bolje ili im više nije trebao taj poziv.
Radni vijek terapeuta koji radi s onkološkim bolesnicima je kratak. U odnosu na druge, on je poput leptira koji živi jedan dan. U tom danu proživi čitav život, ali ne može ga nikako produžiti. Potrebne su dvije godine da posao istinski naučiš, da savladaš kompletnu medicinsku terminologiju kojom su seanse ispunjene, jer radimo koordinirano s onkološkim odjelima bolnica i moramo voditi računa da se seanse ne preklapaju s liječenjem, nego da se nadopunjavaju. Jedna se vrsta psihoterapijskog rada provodi sa ženama koje su na početku liječenja, a druga s onima koje su na kraju.
Ponekad, u mom slučaju iznimno rijetko, postojale su situacije u kojima sam bila samo uho. Radilo se o ženama koje su bile fizički loše i nije bilo mogućnosti da im se pomogne. Trebao im je netko tko će slušati njihovu priču i biti svjedokom njihova života.
Razgovarala sam ponekad s kolegicama o tome koliko bi seansi tjedno trebale raditi, da budemo korisne našim pacijenticama, a da ne naudimo sebi. Nitko nije imao točan odgovor. Tako sam poslije dvije godine, kad sam osjetila da vladam tim područjem i da sam se adaptirala, počela raditi po 12 seansi tjedno. Radila sam tim tempom dulje od dvije godine, kad mi je došla kolegica i rekla da je konačno doznala odgovor na pitanje koje nas muči. Optimalno bi bilo raditi pet seansi tjedno, rekla joj je onkologinja, koja se školovala u Americi. Tamo imaju pokazatelje jer su proveli svakojaka istraživanja. Kod nas je ovaj Centar sam po sebi anomalija, održava se zahvaljujući enormnoj upornosti, sposobnosti i snalažljivosti njegove ravnateljice Ljiljane Vukote i uz pomoć koordinatorice Gordane Heidler, žene koju poželite za člana obitelji koliko je topla i srdačna prema svima koji pozvone na vrata.
«Pet?»-upitala sam kolegicu u nevjerici.
«Da, draga moja. Sad ti je jasno zbog čega su nas kolegice koje su počele ranije napustile nakon 5 godina. Ja sam sada smanjila, vidjet ćemo koliko ću izdržati.»-rekla mi je tiho.
Otišla sam na pregled kod svoje onkologinje prije nekoliko tjedana. Rekla sam joj da sam donijela finalnu odluku. Čestitala mi je. Bila sam iznenađena takvom reakcijom. Kad sam je upitala kako uspijeva tolike godine raditi svoj posao, rekla je da se to dvoje ne može usporediti.
«Najčešće imam slučajeve kao što ste vi, nalaz vam je uredan. Kod vas dolaze samo žene koje znaju da su bolesne. Naravno da mi je teško nekome otkriti karcinom, pa mu to još reći, ali sretna sam da ga barem otkrijemo na vrijeme. Imam i ja svoje nuspojave. Odem s mužem na vikend, nakon što čitav tjedan radim od jutra do mraka i onda u nekoj hotelskoj sobi imam glavobolju i povraćam.»-rekla je, grleći me na kraju.
Svi imamo nuspojave vezane uz ono što radimo. Neki poslovi su teži, neki lakši, neki nude veću gratifikaciju, a neki manju. Zbog toga bi bilo dobro svakih pet do sedam godina promijeniti vrstu posla, radnu sredinu ili djelatnost. Promjena je nužna kako bismo pobjegli od rutine i iste vrste umora koja dovodi do zatupljenosti i slaže se u tijelo, a ispoljava se kroz nesanicu, razdražljivost, dekoncentriranost i nezadovoljstvo.
Kako sam znala da sam učinila pravu stvar? Jednog sam dana s posla došla kući i spremila svoju torbu u ormar. Sutradan sam htjela uzeti mobitel iz torbe, a unutra sam pronašla slušalicu fiksnog telefona iz udruge. Ponijela sam ga kući. Počela sam se glasno smijati zamišljajući kolegice koje su ga tijekom poslijepodneva tražile. Doslovno sam posao donijela doma.
Kad shvatite da je crta koja ta polja dijeli nestala ili izblijedila, možda je vrijeme da se zaustavite. Bilo bi tužno da sam godinama učila druge kako da sebe stave na prvo mjesto, a da ne znam to načelo primijeniti na sebi.
U ovo doba, kada razne tvrtke i korporacije planiraju svoje budžete za iduću godinu, možda će se netko sjetiti udruge u kojoj mala grupa žena radi ogroman posao za veliki broj žena i njihove obitelji. Centar nikada nije uvršten u listu ustanova koje imaju redovne i sigurne prihode od države ili grada. Ono što ga drži na životu su donacije dobrih ljudi, neke izuzetno senzibilizirane firme koje pomažu i hrabro srce žena koje ga vode.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *