Neispunjenje želje: “bez cilja i nada mi smo samo mjerači vremena”

Ako ste se uhvatili u razmišljanju na temu što ste sve u životu željeli učiniti, a niste, velika je vjerojatnost da ste zagazili u četrdesete, ili ste nedavno proslavili pedeseti rođendan. Prvu etapu života živimo u skladu s očekivanjima roditelja, drugu provodimo u uspostavi života za sebe i druge, s naglaskom na druge. Tek u trećoj etapi, koja počinje blizu pedesete godine, imamo šansu približiti se sebi i provesti u stvarnost želje koje smo zbog nečeg privremeno zamrznuli, stavili ih u duboki led u kojem će vječno ostati mlade i netaknute.

Burt Reynolds, holivudska legenda koja je nedavno preminula, u poznim je godinama žalio samo zbog propuštenih prilika i onoga što nije proživio. Bez obzira koliko smo bogat život imali, a vjerujem da je Burt Reynolds u jednome proživio nekoliko života, uvijek ostane mjesta za osjećaj da neku svoju želju ili san nismo ostvarili, u ime nekoga ili nečega smo je zatajili, privremeno je se odrekli, uvjeravali se da nam nije toliko bitna – jer ima u životu i važnijih stvari.

Godine ljudima oduzmu puno, slabi nam tonus lica i tijela, smanji se brzina kretanja, opadnu koncentracija i pamćenje, gustoća i čvrstoća kostiju, ali donesu vrijeme, kojeg nikada nije bilo dovoljno – za razmišljanje. Sinatra je u svojoj najpoznatijoj pjesmi pjevao o žaljenju za ponečim što je učinio, ali opet, toga je premalo da bi se i spominjalo, dok nam je Žuži Jelinek u svojim kolumnama objašnjavala kako u poznim godinama žali samo za onim što NIJE učinila, za neispunjenim željama koje su je stigle, a bilo je za njih prekasno.

Nedavno sam provela večer s tri žene koje se nalaze s jedne i druge strane pedesetih. Izgledaju mladoliko, realizirane su i ispunjene. Nisu pričale o djeci, koja su odrasla, niti o muževima. Pričale su o sebi i svojim propuštenim prilikama, govorile su o tome što žele ispraviti ili učiniti u budućnosti, na poslovnom i privatnom planu. Spominjale su planove i ideje za koje nikada nisu imale vremena.

Važna spoznaja koju donesu zrele godine jest da ti za ispunjenje vlastitih želja treba samo dobra volja. Dozvolu pitaš na jednom mjestu – u svojoj glavi.

Moja je prijateljica čitav život sa svojim partnerom željela putovati. Otkako je počela živjeti s njim štedjela je novac za putovanja. Dok su kao mladi par bili usmjereni na stjecanje, mislila je da nemaju dovoljno novca za njene želje. Kada je novac vremenom došao, shvatila je da on ne voli putovanja. Ali, nada zadnja umire, strpljivo je čekala jutro u kojem će se on probuditi i reći: gdje bi željela da otputujemo? Jednog ju je dana, blizu pedesetog rođendana, spoznaja uzaludnog čekanja udarila posred čela. Shvatila je da to jutro nikada neće doći. Uz kavu i cigaretu donijela je odluku da će putovati sama. Nije lako s pedeset godina početi činiti ono što nikada niste. To je kao da ponovo učite hodati ili da iznenada počnete govoriti stranim jezikom. Znate da je za vas to dobro, ali nije vam prirodno. Rezervirala je kartu za Istanbul. Kad se približio dan putovanja, ostala je kući i propustila let. Od pomisli da sama putuje u nepoznat grad osjećala je grč u želucu. Trebalo joj je još malo vremena. Nakon par mjeseci je shvatila da odredište njezina prvog solo putovanja ipak treba biti grad u kojem je već bila. Tako je kupila kartu za London. Ovoga puta se ukrcala. U gradu u kojem ima prijatelje nije se osjećala usamljeno niti joj je njen partner nedostajao, pa je na red došao i Istanbul. Već desetak godina putuje sama ili s prijateljicama. U ostalim segmentima života sa svojim je partnerom usklađena. Putovanja se nije željela lišiti, a nije ga pomišljala ostaviti radi toga što on ne želi ići s njom.

«Nije mi jasno zbog čega sam toliko čekala da sebi dam dozvolu činiti ono što želim.»-rekla mi je na kraju.

U tome je najveća moć pedesetih. Možete ih gledati kao godine u kojima starite, niste više mladi i lijepi kao nekad, jer izgled polako jenjava, a možete ih doživjeti i kao godine kada ste po prvi put istinski slobodni.

U srednjim godinama podvlačimo crtu, odradili smo dugove prema roditeljima i djeci, ostali su dugovi koje imamo prema sebi.

Život se može zadovoljno zaokružiti tek kada odradimo sve dugove.

Prije neki dan vodila sam razgovor sa svojim sinom, koji me nazvao iz Nizozemske. Razgovarali smo o tome kako on u dvadesetima razmišlja o tome što sve želi učiniti u budućnosti, jer mogućnosti je puno i teško je odabrati, a ja u srednjim četrdesetima razmišljam o tome što nisam učinila, a željela sam. Pitao me zbog čega sam spomenula vjenčanje kao jednu od želja.

«Znam da živite zajedno i da je to samo formalnost, ali me zanima što bi bio tvoj motiv.»-upitao me.

«Nisam imala svadbu, zabavu i tulum s prijateljima, kakvu sam željela. Imali smo večeru u jednom restoranu, u društvu kumova i obitelji, a onda je mladoženja u 1.00 otišao na spavanje, jer idućeg je jutra rano išao u karantenu. Nisam ga vidjela do srijede, kad je igrao utakmicu Lige prvaka. Na utakmici je dobio potres mozga i kratkotrajni gubitak pamćenja, pa sam ga idućih dana njegovala u tamnoj prostoriji, u kojoj je trebao mirovati. Na svadbeno putovanje nismo otišli.»-rekla sam.

«A tako. Onda razumijem.»-rekao je moj sin.

«Nisi mi nikad to ispričala.»-dodao je.

«Pa, nije bilo razloga da ti o tome pričam. Tako je moralo biti. Nisam ničija žrtva. Život ti donese situacije i onda u njima plivaš. Ne znam nikoga tko je napravio sve po planu, jer uvijek se dogode neke okolnosti na koje nisi računao. Lijepo je kad se ukaže mogućnost da se nekadašnja želja ispuni.»

Moja je mama u 70-ima. U posljednje je dvije godine nazovem mobitelom, a ona mi se javlja s Durmitora, sa Sicilije, u Gorskom je kotaru ili upravo ide u Portugal.

Posvetila je život mužu, djeci i unucima – dok konačno nije sebi dala dozvolu za uživanje.

Putuje sa ženama mlađima od sebe i ne zanima je ide li se na put autobusom, avionom, pješice ili na biciklu. Tata voli ići u planine, ali gradske ga destinacije ne zanimaju. Nju zanima sve. Imam dojam da bi skočila s padobranom iz aviona, samo kad bi joj se pružila prilika.

Moja je prijateljica blizu pedesetog rođendana odlučila sama ljetovati na Palagruži. Druga je položila vozački ispit i sad vozi bolje od mnogih koji voze čitav život. Treća je s pedeset pokrenula privatan biznis, u koji nije vjerovao nitko osim nje. Četvrta je konačno odlučila napisati knjigu, za koju je uvijek mislila da nema vremena, a nakon pedesete ga je konačno dobila. Peta je upisala fakultet koji joj roditelji svojevremeno nisu dali studirati. Šesta je konačno izašla iz lošeg braka, počela disati punim plućima i ima želju ostati sama, toliko joj je lijepo.

Bez cilja i nada mi smo samo mjerači vremena, napisao je Ranko Marinković.

Koje su vaše želje, ciljevi i nade?

 

Sviđa Vam se ova kolumna? Pronađite posljednju u najnovijem broju Glorije!

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *